Zašto su brojni ljudi otjerani u prijevremene mirovine i što država čini da se tako što ne ponovi?

Jedna od najvećih boljki današnjih umirovljenika je propast njihovih firmi i prisilno umirovljenje kojem smo mogli svjedočiti tijekom devedesetih. Njihove mirovine su danas male i nedostatne za život. Ministar rada Marko Pavić i bivši ministar rada Davorko Vidović u HRT-ovom Otvorenom su diskutirali o uzrocima tog problema, ali i o planovima države da se takvo što ne ponovi.

Nekad jake i brojne tvrtke u socijalizmu zapošljavale su ogroman broj ljudi na prostoru Jugoslavije. Njih danas više nema, a samim time nema ni radnika. One su načete još za vrijeme Jugoslavije, poslovale su s neodrživo visokim troškovima i prevelikim brojem zaposlenika, a nakon raspada bivše države “dovršila” ih je nedovoljno rasvijetljena tajkunska privatizacija. Time je proizvodnja uništena, firme su propale, a radnici su poslani u prijevremene mirovine.

O uzrocima i posljedicama, ali i planovima da se tako što ne ponovi, razgovarali su bivši i aktualni ministri rada i mirovinskog sustava, Davorko Vidović i Marko Pavić u prekjučerašnjem HRT-ovom Otvorenom.

Država nije ulagala u radnike, oni su poslodavcima postali nepotrebni

Aktualni ministar Marko Pavić kao opravdanje za podizanje dobne granice za ulazak u mirovinu na 67. godina često voli isticati razlog – prosječan hrvatski umirovljenik u svijetu rada provede 32 godine, a prosječan njemački umirovljenik 38 godina. Podizanjem dobne granice za umirovljenje za cilj bi imao produljenje radnog vijeka hrvatskih građana, ne imajući u vidu da je taj prosjek narušen u 90-im godinama, kada su ljudi naprasno prestali s radom jer posla za njih više nije bilo.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Bivši ministar Vidović se protivi podizanju dobne granice na 67. godina i ističe kako je nama pitanje kako da ljudi uopće rade do 65. godine, a kamoli 67.:

“Mi u Hrvatskoj niti imamo sustav cjeloživotnog učenja, nama ljudi rano ispadaju iz svijeta rada. Nitko se nije brinuo o tim ljudima i o njihovim radnim sposobnostima da budu privlačni i zanimljivi poslodavcima. Kasno se i ulazi u svijet rada. (…)

Ljudi ne idu u mirovinu zato što ne vole raditi, pa žele dobivati mirovinu što je prije moguće. Ljudi su išli ranije u mirovinu, poslodavci su ih slali jer su u ovim ubrzanim tehnološkim promjenama ljudi u čije obrazovanje nije bilo ulagano zapravo bili bez adekvatnih znanja i sposobnosti kada su došli do pedesete ili ne znam koje godine i onda su ih se poslodavci rješavali jer im nisu trebali”, kazao je.

Vidović je istaknuo kako ćemo se mi, kao društvo, morati preorijentirati prema ljudima, kao ključnom razvojnom faktoru.

Što Hrvatska mora napraviti da do toga ne dođe?

Drugim riječima, za državu su radnici bili potrošna roba, a ne kapital u koji treba ulagati. Firma propadne, radnik u 30-ak godina rada nije naučio nove vještine, a novim poslodavcima takav radnik nije bio potreban.

S Vidovićem se složio i aktualni ministar Marko Pavić koji je mišljenja da Hrvatska treba poraditi na razvijanju ljudskoga potencijala.

“Fokus koji sada imamo s mjerama zapošljavanja trebamo prebaciti u sljedećem financijskom razdoblju, iz Europskog socijalnog fonda, ćemo prebaciti na obrazovanje i cjeloživotno obrazovanje. Model koji imaju u Francuskoj gdje 1,68% prihoda tvrtke ulažu u obrazovanje, jedan takav model bih ja htio da prebacimo u Hrvatsku i osiguramo sredstva iz Europskog socijalnog fonda.

Prema tome, apsolutno trebamo povećavati konkurentnost naših radnika, apsolutno trebamo ulagati, imamo ogromna sredstva iz Europskog socijalnog fonda za to, za prekvalifikacije,  za edukaciju”, kazao je ministar.

Pavić je problematizirao činjenicu kako obrazovni sustav nije usuglašen s potrebama tržišta rada, a rješavanje tog problema će voditi većim plaćama, većoj zaposlenosti, a posljedično – i većim mirovinama.