Đurđica (70) iz kontejnera gleda srušenu kuću: "Ne znam hoću li doživjeti obnovu"

Kuća 70-godišnje bake Đurđe najviše je stradala u mjestu Sibić na petrinjskom području koje je prije sad već više od mjesec dana pogodio razorni potres. Sama je, živi u kontejneru s pogledom na razrušeni dom, u nadi da će dočekati obnovu.

Potres je razrušio i mjesto Sibić u okolici Petrinje, gdje je najviše stradala kuća 70-godišnje bake Đurđe, kako je svi vole zvati. Mještani su smješteni u kontejnere i kamp kućice.

Iz kontejnera, Đurđa ima pogled na razrušenu kuću.

“Gledam tu sliku mjesec dana, svaki dan, a ne mogu si pomoć. Gledam unutra stvari moje koje propadaju, one su već propale. Puno je uspomena, i mladosti i suza u toj kući. Život je, moram dalje” – govori za Radio Banovinu.

U trenutku potresa srećom nije bila u kući

Srećom, u trenutku potresa, tog kobnog 29. prosinca 2020. godine, u kući nije bila, jer da jest, vjerojatno ne bi preživjela. Zatekla se u tom trenutku u Petrinji na autobusnoj stanici. Kada se vratila u svoje selo, imala je što vidjeti.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Uhvatio me nekakav grč, nekakav strah i nisam imala snage plakati. Tek sada malo nadolazi, ali tada nisam suze mogla pustiti. Šok” – prisjeća se.

Najprije je dobila kamp kućicu koju su joj poklonili dobri ljudi, a dva tjedna kasnije stigao je i kontejner .

“U kontejneru je u odnosu na kamp kućicu toplije, ali sada je hladno. U toj kućici moram i skuhati, oprati se, boraviti cijeli dan. Od ovolikog prostora vlastite kuće, jako je to teško” – kaže.

Iz kuće nije uspjela uzeti mnogo, malo posteljine, a robu i hranu je dobila, ali nema kud sa svim tim stvarima. Za spavati je toplo.

“Slabo je to spavanje, nije to spavanje kao u kući, gdje je krevet i sve, ali hvala Bogu i na tom daru, da nismo pod vedrim nebom” – zahvalno će gospođa Đurđa.

Život na čekanju uz jedan obrok Pletera

Drži je što je ostala na svom.

“Ovo je moj dom, ne znam kako bi bila da sam bilo kuda otišla. Tu sam na svom. Kak’ je tak’ je, ja sam zadovoljna” – dodaje.

Sama je već sedam godina, a jedino društvo prave joj njezine životinje; pas, mačke, koke pa se s njima, kako kaže, malo zabavlja i druži. Selo je malo, ljudi je malo. Sloge ima, ali još uvijek si pomagati ne mogu, jer se još ništa ni ne radi, a i zima je. Čeka se samo obnova… Dotad, žive kako znaju, uz jedan topli obrok Pletera.

“Ne znam koliko ću dugo biti ovdje, u kontejneru, rekla sam da mi se žuri, jer sam u godinama. Nemam vremena dugo čekati, ne znam koliko mi je Bog odredio. Ne znam hoću li doživjeti tu obnovu” – brine.

No, još nitko ne zna kada će ona započeti. Baka Đurđica ostala je i bez kuće i dvorišnih gospodarskih objekata. Sve je za rušenje. A što će se od toga iznova napraviti, ne zna.

Majka joj je prilikom potresa pala i slomila kuk, operirana je i sada je na rehabilitaciji u Topuskom. Nakon toga, trebat će brinuti o njoj, naći mjesto u domu bliže Petrinji. Ali, ne privatnom, jer za takav – novca nemaju.

“Potres je uništio jedan dio života svih nas” – tužnu sudbinu opisala je gospođa Đurđa.