[INTERVJU] Ljubica Uvodić Vranić: Radite ono što volite i vjerujte u vlastitu vrijednost
Djelovanje psihologinje Ljubice Uvodić Vranić mnogima je dobro poznato iz medija: od intervjua i tekstova u tiskanim medijima, preko radijskih emisija, do gostovanja na televizijama. Autorica je nekoliko knjiga, među ostalim “Kako se dobro posvađati”, “Kako se pomiriti”, “Avantura osobne promjene”, “Prijatelju, kako si?”, “Devet vježbi opuštanja na kauču” i “101 priča iz eko taksija”. Prije dvadeset godina osnovala je Udrugu “Petkom u pet”, za koju ističe kako joj je najdraži projekt.
Oni koji se nisu pripremili za odlazak u mirovinu doživljavaju to kao jedan od deset najvećih stresova u životu
Radionice koje drži, privatna praksa rada s klijentima, kao i svakodnevna iskustva, osnova su za knjige koje je objavila i ujedno sama ilustrirala akvarelima na svili. U svom radu, koji doživljava kao poziv, u fokus stavlja emocionalni pristup, a sebe smatra eklektikom te koristi različite psihološke metode. Razgovarale smo o problemima s kojma se susreću mnogi umirovljenici, kao i njihovim mogućim rješenjima.
Koji su najčešći stereotipi s kojima se susrećemo kada govorimo o starenju?
Postoje različiti “izmi” koji otkrivaju kako oko nas ima predrasuda i stereotipa. Ima ljudi koji pate od jedne bolesti koja se zove rasizam, zatim onih koji pate od bolesti koja se zove nacionalizam, a ima ih i koji boluju od bolesti koja se zove agizam ili – kako se još kaže na hrvatskom – dobizam. Mnogo ih je. Pa tako kad vide neku stariju osobu, primjerice u tramvaju, kažu: “Ma kud ste pošli bako sada? Zašto niste ostali kod kuće?” Još je usput malo i gurnu da podcrtaju ono što su željeli reći. Stjecajem okolnosti bila sam na jednom pogrebu na kojega su doveli i jednu gospođu u lijepim godinama, a onda je jedna osoba iz obitelji pokojnika rekla: “Pa kud ste baku vodili?!” Ponekad čujem, kad u bolničku ustanovu dođe osoba koja nije mlada, kako joj se medicinsko osoblje kao starijim osobama obraća s nazivima baka i djed; u Dalmaciji baba i barba. Oslovljava ih se s obzirom na njihovu dob. Pretpostavlja se, ponekad i pogrešno, da je to osoba koja može naći svoj identitet preko toga što je nečija baka ili djed. Iako postoje ljudi koji nisu ničiji bake i djedovi – to uopće nije bitno, jer čovjek ima svoje ime i prezime bez obzira na to koliko godina ima.
Kad se govori o emocionalnoj inteligenciji u zdravstvu, o kojoj sam govorila u domovima zdravlja, naglašavala sam kako je emocionalno inteligentno obraćati se svome pacijentu s respektom. Pogotovo to važi za medicinu rada. Recimo, dođe osoba da pokaže kako je zdrava i produži svoju vozačku dozvolu ili dozvolu za oružje, ili da se unatoč lijepim godinama ipak zaposli … Takvoj osobi reći “bako” ili “djede” na neki način prejudicira odluku komisije o njihovoj sposobnosti. No ako kažete: “O gospodine Ivane Mariću ili Miro Ivaniću ili gospođo Ljubice Uvodić Vranić izvolite, sjednite …” sasvim je drugačije. Čak i ako je to: “Bako, samo vi polako …” popraćeno tobože ljubaznom, zaštitničkom rečenicom, ta zaštitnička rečenica može biti uvredljiva. Kao, jedva hodaju. Takva rečenica šalje poruku koja uopće nije simpatična, da se nekoga u godinama tretira drugačije nego druge koji su u srednjoj dobi ili mlađi. Ponekad čovjek osjeća kako ovaj svijet ne pripada starijim osobama, iako su stariji itekako u većini u svim takozvanim kulturnim i razvijenim zemljama.
Tko je zapravo star?
Star nam je onaj tko je stariji od nas deset ili dvadeset godina, a kako mi starimo, tako tu granicu pomičemo. I ne samo da je mi pomičemo kao našu subjektivnu mjeru, nego se ta granica objektivno pomiče. Danas su mnogi ljudi u sedamdesetim i osamdesetim godinama vrlo živahni, vitalni i rade. Uostalom, postoje i ljudi koji su profesori emeritusi, koji su – iako su imali zakonska prava otići u mirovinu – zamoljeni da ostanu predavati na fakultetu kao posebni, vrsni stručnjaci.
S kojim se problemima i tegobama susreću ljudi koji odlaze u mirovinu i prestaju biti radno aktivni?
Oni koji se nisu pripremili za odlazak u mirovinu doživljavaju to kao jedan od deset najvećih stresova u životu. Otići u mirovinu znači dobiti neki papir na kojemu piše: “Ti više ne radiš pa ćeš vjerojatno brzo i otići sa ovoga svijeta, nisi više koristan, ne privređuješ i sada uzimaš novce od ljudi koji rade.”
Kako se taj stres može smanjiti?
Ispričat ću vam pomoću anegdote. Bio je jedan čovjek koji je imao lijepe godine i davno je mogao otići u mirovinu, no kad bi ga direktor u poduzeću pitao zašto ne ide u mirovinu, ovaj bi odgovarao: “Direktore ja sam prvi došao u ovu firmu, pa ne mogu ja prvi od nas dvojice otići.” Druga se anegdota svodi na isto; pitali su čovjeka u lijepim godinama zašto ne ide u mirovinu, a on im je rekao: “Ljudi nemojte me slati u mirovinu, nisam još našao drugi posao!” To jedna paradoksalna rečenica, a paradoks je divan način izražavanja, u kojemu mi zapravo ne govorimo ni istinu ni laž, nego se šalimo govoreći i istinu i laž. Čovjek koji se sprema u mirovinu trebao bi naći neki drugi posao ili nešto što bi radio za neki mali honorar, hobi ili volontersku aktivnost. Prestati naglo ujutro ustajati i vraćati se u određeni sat kući, promijeniti potpuno svoj ritam i zaključiti kako sada cijelu noć možete gledati televiziju pa sutra cijeli dan spavati, promjena je koju naš organizam neće dobro prihvatiti.
Jednostavno rečeno, u mirovini se brže stari, ako se miruje. Ako, s druge strane, u mirovini nađete nešto što vas veseli, pa tek tada konačno počnete slikati ili pisati, pjevati u nekome zboru, za što prije nikada niste imali vremena, onda to zna biti jedna lijepa, aktivna mirovina. U vezi mirovine postoji još jedan problem koji susrećem u svome radu. Naime, ljudi u mirovini često imaju unuke o kojima moraju ne samo brinuti, već ih po čitav dan razvoziti dvaput na engleski, triput na francuski, jednom na karate i jednom na košarku. Ako takav raspored imaju njihovi unuci, onda zaista taj djed ili baka nisu u mirovini nego u jednom vrlo velikom poslu. Ako još ujutro čuvaju svoje unuke, onda to zna biti jedno ogromno opterećenje koje možda ne mogu dobro svladati, ali ih nosi njihova ljubav prema unucima. Kako kaže jedna stara dalmatinska poslovica: “Djeca su vinograd a unuci grožđe”.
Tako su neki baka i djed sretni što imaju puno, pa i previše posla. S druge strane – srećem to često u svome radu – ima baka i djedova čiji im sinovi, kćeri, snahe ili zetovi ne daju da viđaju svoje unuke. Oni su se zbog nečega posvađali ili su shvatili da ti ljudi stare i da će se po pravnom i ljudskom zakonu morati za njih brinuti, pa su se onda – prije nego je došlo do toga – lijepo naljutili i posvađali, pa niti ih oni posjećuju niti to dozvoljavaju unucima. Stari ljudi su zbog toga često jako žalosni, ogorčeni i depresivni. Umjesto da budu neki blagi, dobri učitelji tim unucima, oni su im stranci.
Je li čovjek ikada prestar za promjene?
Ne, nikada. Mi ne počinjemo starjeti kada nam to neke brojke u izvodu iz matične knjige rođenih kažu, već onda kad počnemo odustajati od učenja i promjena. Ima ljudi koji su u takozvanoj trećoj dobi naučili pisati na računalu. Jedanaest godina držim radionice u Pučkom otvorenom učilištu u Umagu. Prve godine kad sam došla imala sam četiri ponedjeljka u proljeće, a preko ljeta su mi članovi grupe poslali poruku da nisu na mene zaboravili i da više ne brišu prašinu sa kompjutora, već na njemu pišu. To je nešto prekrasno! Dakle, ljudi su došli tamo i naučili se dopisivati, i sa mnom i sa svojim rođacima u Australiji ili članovima obitelji koji žive u drugome gradu ili državi. Problem da je mnogo mladih otišlo iz države, lakše se podnosi ako možete svakodnevno biti s njima u kontaktu putem Skypea, chata ili maila, na jeftin i brz način.
Živimo u kulturi koja veliča mladost. Može li se i kako starjeti dostojanstveno?
Postoji jedan lijepi stih Arsena Dedića u kojem kaže: “Ljubim tvoje lijepe bore”. S godinama se naše lice puno puta nasmijalo i naboralo, od sreće i brige ili empatije prema tuđoj boli. Sve te bore koje su pri tome nastale prateći naše emocije zapravo su naš život. Tragovi života na tijelu jedno su iskustvo i dokaz da nam se u životu nešto događalo. Lice koje izgleda kao dječja guza ne pokazuje što se sve u životu toj osobi dogodilo. Naravno, svatko od nas je slobodan birati da nosi svoje iskustvo i na licu i kroz ono što govori, piše ili radi, te kako se drugim ljudima obraća. S druge strane, možemo izabrati da izgledamo kao svoja kćer ili sin.
Svi se mi u životu, naravno, brinemo i za svoje tijelo i za svoj psihički razvoj i procese. Što će netko staviti u prvi plan, ovisi o njegovoj profesiji, ozbiljnosti, o tome što smatra da je njegova jaka karta. Ako smatra da je jaka karta fizički izgled, u to ulaže maksimum. Drugi smatraju kako ovome svijetu imaju za dati više od svog izraza lica i fizičke ljepote, dok treći nastoje objediniti jedno i drugo. Smatram kako je imati iskustvo nešto što ne možete kupiti ni u jednom dućanu, niti vam može dati estetski kirurg, a vrlo je vrijedno.
I za kraj, kako se na što hladnokrvniji način suočiti sa vlastitom smrtnošću?
Nema neke velike šanse da budemo hladnokrvni prema toj neumitnosti. Velika se većina ljudi boji, potiskuje tu temu i ne voli o njoj razgovarati. No činjenica jest da se čovjek koji živi ispunjen i zanimljiv život, kvalitetom svog života i svojom kreativnošću na najbolji način nosi s činjenicom da neće živjeti vječno. Mi nastavljamo živjeti preko svoje djece i unuka ili preko svojih djela. Blago onome tko dovijeka živi, imao se zašto i roditi. Onaj koji dovijeka živi ostavio je nešto ovome svijetu. Čovjeku koji razmišlja o kratkoći svog života, kad se sjeti što je sve napravio i gdje je sve ostavio traga, to može biti lijepa utjeha.
Zbogom depresiji!
Depresiju ćete prevenirati ako brinete o unucima, nađete neki poslić, slikate, pjevate u zboru … Priključite se udruzi “Petkom u pet” koja postoji dvadeset godina, pa barem petkom izađite, družite se, poslušajte što predavač govori. U udruzi su ljudi različite dobi. Umjetno dijeljenje na aktivnosti za starije i aktivnosti za mlade ljude također diskriminira i izolira. Dobro je biti u miješanim grupama, dobro je biti aktivan. Citirat ću svoju knjigu Avantura osobne promjene; četiri su pretpostavke psihičkog zdravlja: njegovanje samopouzdanja, emocionalno punjenje, aktivno življenje i čuvanje granica. Ljudi moraju voditi računa da ih nitko ne gazi po prstima, da ih se ne vrijeđa i ponižava zato što ne zarađuju onoliko koliko su prije zarađivali ili što nemaju mirovine kolike zaslužuju.
