[27.4.] U velikoj pomorskoj nesreći Jadran odnio 20 mladih života

Na današnji dan 1962. dogodila se jedna od najvećih pomorskih tragedija na Jadranu.  Učenici i učenice tadašnje Ekonomske i Pomorske škole iz Maloga Lošinja krenuli su drvenom barkom svojim kućama, kako bi proslavili Prvi maj. Orkansko nevrjeme tog je dana odnijelo 20 mladih života.

Svi su oni bili učenici tadašnje Ekonomske i Pomorske škole, djeca u dobi od jedanaest do devetnaest godina. Krenuli su kućama u rodni Rab, kako bi tamo proslavili prvosvibanjske praznike. Krenuli su iz lučice Sveti Martin u drvenoj barci dugoj pet metara. U barku se ukrcalo i isplovilo prema Rabu deset djevojčica i osam dječaka, piše rabdanas.com.

Od devetnaest putnika nesretne barke, spasilo ih se samo troje; petnaestogodišnja Marica Matić, šesnaestogodišnji Marijan Pičuljan i sedamnaestogodišnja Nataša Valovičić. Ostalih petnaest učenika, zajedno s vlasnikom barke progutao je Jadran.

Ova tragedija ostala je zapamćena među lokalnim stanovništvom koje i danas, više od 55 godina nakon tragedije organizirano odlaze na otok Trstenik čuvati uspomenu na izgubljene mlade živote.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Isto nevrijeme je samo sat vremena prije ove tragedije potopilo još jednu barku kod otočića Galuna. Barka se u naletu jakog vjetra prevrnila, a živote su izgubili četiri dječaka i još jedan mladić s otoka Krka.

Jedan od organizatora prošlogodišnje komemoracije, Josip Fafanđel, pročitao je izjavu jednog od preživjelih sudionika ove grozne nesreće:

„Tog kobnog dana krenuli smo iz Lošinja po čistoj bonaci, prisjetio se Marijan Pičuljan. Barka, a zapravo kaić, bila je mala, ali puna svih nas koji smo što prije željeli svojim kućama, upravo za prvomajske praznike.Tiskali smo se jedni uz druge, bili smo mladi, veseli i razdragani. Kad smo krenuli, praćena bukom malog motora orila se i mladenačka pjesma. Da, upravo tako, krenuli smo s pjesmom na usnama, a završili smo ovdje u proljetnoj neveri, većina, nažalost kobno i zauvijek.”