Prisiljeni raditi: “Glad ne pita, snalazimo se kako znamo”

Jasmina Grgurić
9. prosinca 2017.
Priče
A- A+

Umirovljenica Radojka Zdjelar 30 godina radila je kao kuharica, a kućni budžet danas popunjava proizvodnjom na obiteljskom gospodarstvu i prodajom na tržnici.

Prodaji prethodi teži dio posla na zemlji te dovoz i skladištenje

Život za 65-godišnju umirovljenicu Radojku Zdjelar, unatoč ispodprosječnoj mirovini od 1.600 kuna i 80-postotnom invaliditetu, nipošto nije stao. Kako bi kućnom budžetu pridodala koju kunu, stvar je odlučila uzeti u svoje ruke i dobro zasukati rukave. Naime, već zadnjih osam godina uzgaja voće i povrće, a proizvode sa svog malenog obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva zadnjih pet i prodaje. S obiteljskom mirovinom od pokojnog supruga preživljava zadnjih 14 godina, a njezina je – na čekanju. Tužna činjenica je da sa 30 godina staža ni ta ne bi bila ništa veća, nakon što je tri desetljeća radila kao kuharica u građevinskoj firmi Tehnika koja je u zrak podizala industrijske pogone neizvjesnom sudbinom opterećene sisačke Rafinerije i već odavno propale Željezare.

I par kuna puno

Tako se priča nažalost povezuje u stvarnu sliku današnjice. Iza nekoliko giganta koji su zapošljavali na tisuće ljudi, danas ostaju otpušteni radnici, zatim rijetki preostali u strahu za svoju sudbinu te umirovljenici koji od cjeloživotnog rada danas ne mogu prehraniti svoje obitelji. Najlošije su pak prošli oni koji su bez radna mjesta ostali tek nekoliko godina do stečenih uvjeta za odlazak u penziju. Na tragu sveopće ekonomske depresije, gospođa Radojka pronašla je način kako zahvaljujući onom u čemu je najbolja u svemu tome i opstati. Njezin štand na sisačkoj Gradskoj tržnici stoga nije prepoznatljiv samo po izobilju sezonska voća i povrća, nego i marljivo spremljenim zimnicama, kolačima, kruhu, domaćim rezancima i sličnim delicijama koje i u trećoj životnoj dobi rado priprema.

“Glad i sila ne pitaju pa se svi snalazimo kako umijemo. Suprugu i meni ovo je dodatan izvor zarade, no on iziskuje puno truda i napora. Na dvije lokacije imamo ral voćnjaka i oko 400 četvornih metara vrta koji održavam na način da na malom polju stalno zasađujem novo povrće kada staro prođe pa nemam preveliku površinu za obrađivati. Teže poslove na sebe preuzima suprug, ali tek kada je sav posao gotov slijedi ostalo – sve to dopremiti na tržnicu i stajati na štandu čitav dan bez obzira na vremenske uvijete. Briga o samoj proizvodnji meni je zadovoljstvo i ponosna sam što mogu reći da je sve ekološki, bez umjetnih dodataka. I s cijenama sam konkurentna pa zato imam stalne mušterije, ali u Sisku je takva situacija da je ljudima i par kuna puno. Nije to kao kada dođete na zagrebački Dolac pa se za cijenu često ni ne pita” – priča Radojka Zdjelar pri kraju svoje radne smjene. Prekida je tek pokoji kupac s nekoliko kovanica za potrebnu mu sitnicu. Za najam dva štanda i skladišta svakog mjeseca izdvoji 650 kuna pa joj ne ostaje neka zarada, ali najveću vrijednost za nju zapravo ima – rad.

 Apel doktorici

Daljnim računanjem došlo bi se do jednostavnog zaključka kako  se sav ovaj trud, matematički gledano, zapravo ne isplati.

“Imam problema s kičmom i ujutro mi prvo treba vremena da se namjestim, da sve kosti profunkcioniraju. Sretna sam kada mogu normalno ustati, hodati i stajati. Često sam na fizikalnim terapijima i doktorici kažem: „Samo me spašavajte da mogu dalje raditi“. I to je najveća vrijednost za mene” – zaključuje Radojka Zdjelar.

Prisiljeni raditi: “Glad ne pita, snalazimo se kako znamo”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap