Istaknuto Pričali smo s dvije udovice: "Ima ljudi koji se zatvore, ali teško je kada si sam. Zato treba kultivirati prijateljstva!"

Pričali smo s dvije udovice: "Ima ljudi koji se zatvore, ali teško je kada si sam. Zato treba kultivirati prijateljstva!"

Danas smo porazgovarali s dvije relativno “svježe” umirovljenice, Marija je u mirovini od 2016., a Ana od 2017. godine. Obje su radni staž većim dijelom odradile u kuhinjama zagrebačkih restorana, a upoznale su se na poslu.

Foto: Pixabay

Danas smo na Trgu Franje Tuđmana upoznali dvije vesele umirovljenice. Prilazimo im, pitamo ih jesu li u mirovini i žele li kratko porazgovarati za portal Mirovina.hr

Predstavljaju se kao “Mara” i “Kata”, zatim obje prasnu u smijeh. Zatim ju druga ispravi i kaže da su one zapravo Štefica i Katica, pa opet prasnu u smijeh.

Odmah nakon toga nam pojašnjavaju da su se samo šalile, jedna od njih je Marija (65), a druga Ana (64), dvije umirovljenice s poprilično sličnim životnim iskustvom. Obje su se bavile ugostiteljstvom, radile su u brojnim kuhinjama zagrebačkih restorana. Znale su se, ali ne previše, tijekom života, ali su se zbližile nakon što su im u otprilike isto vrijeme preminuli supruzi, oba od karcinoma.

“Odlazak u mirovinu je novo-normalno, a ne korona”

Vrlo brzo nakon toga su otišle u mirovinu koja im je jako slična – Marija ima 2.600, a Ana stotinjak kuna manju mirovinu.

“E, to vam je novo normalno, kakva korona. Taj šok kad odete u mirovinu pa kad krenete mućkat kako posložit život, na što se fokusirati, na što ne. Nažalost postoji puno stvari na koje friški umirovljenici mogu zaboraviti. Kupim si ja tu i tamo nove robe, uvijek korištene, ali nije vam to to”, priča starija Marija.

Ana nije toliko u šopingu, ali joj nedostaje sloboda u kuhinji:

“Meni nedostaju veća obiteljska okupljanja, ja sam vam bila glavni kuhar u familiji. Sve sam ih razmazila pa su svake godine očekivali da se nadmašim. Sada s ovom hrvatskom penzijom nema izmišljanja. Držim se starinskih recepata uglavnom, to je dobra hrana koja nije skupa. Ali znam se i sada počastiti nekim malo jačim ručkom”, priča nam.

Prijatelji ih pitaju ‘kad ćete više useliti zajedno?’

Marija i Ana su se sprijateljile nakon što su krajem 2015. i početkom 2016. postale udovice.

“To je jako osjetljiv dio života, a u otprilike isto vrijeme smo prošle kroz praktički istu stvar. Znate, osjetljiv je taj period u čovjekovom životu, mogu vam o tomu napisati knjigu iako je sve već rečeno. Glavno je da mi još imamo puno veselih godina života pred nama”, objašnjava Marija.

Zgrade su im udaljene nekih 700 metara, ali ima uzbrdice i nizbrdice pa se naizmjence posjećuju. Zadaća one koja dolazi je pitati treba li kupiti neku sitnicu u trgovini koja je na pola puta pa si onda fino zahvale i tako “zalijevaju prijateljstvo”, kaže nam Ana.

“Naše šire društvo nas zafrkava, pitaju nas ‘kad ćete više useliti zajedno’, ali nema potrebe jer nam sve funkcionira i ovako. Ima ljudi koji se nakon traume zatvore, ali teško je kada si sam. Zato treba kultivirati prijateljstva. Mi se i nismo nešto posebno trudile, sve se dogodilo prirodno”, zaključuje Ana.