[Moji korijeni] Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi
Kod njega doma se uvijek pjevalo, dida je to volio, insistirao je da svi pjevaju. To je ušlo u kulturu obitelji, posebice navečer, kad su se svi opustili. Pjevali su u višeglasju. I susjedi su isto pjevali, čuli su oni njih, ili Radolfiji susjede, pa je bilo malo i natjecateljski… Ostalo mu je to i danas pa rado zapjeva sa svojima. I nakon koncerata voli sjesti s društvom i zapjevati. Puno je toga, kaže, što je pokupio od svojih starijih
Davoru Radolfiju ljeto je bilo ispunjeno nastupima, Foto: Privatni album
– Kad bi dida radio ručak onda smo barem 15, 20 minuta ranije morali biti za stolom. Kad bi rekao da ćeš doma doći u 19, nisi mogao doći u 19.15. Puno više si morao biti od riječi nego danas – govori nam Davor Radolfi.
Glazbenik je odrastao u Zagrebu i na Braču, smatra da je imao vrlo zanimljivo djetinjstvo. S djedove strane obitelj mu je s Brača, s bakine iz Zagreba. Prezime Radolfi potječe iz Toskane, odakle su se njegovi preci doselili u Split i na Brač. Ima kuću u Pučišćima i u Sutivanu. Zvonimirova, Šubićeva ulica, cijeli otok Brač bili su njegov raj. Po cijele dane igrao je nogomet, košarku… stalno je s drugom djecom bio vani. Danas su, priča, klinci za ekranom; mobitelom, kompjutorom ili televizijom, a onda je bila samo crno bijela televizija. Neke obitelji nisu je ni imale pa se išlo u susjedstvo gledati. Njih to uopće nije zanimalo jer su po cijele dane bili na ulici, dvorištu. Posebno je bio vezan uz baku i djeda. Pamti da tijekom obiteljskih ručkova nije bilo ni proturječenja ni raspravljanja sa starijima. Jelo se u tišini, tu i tamo koja riječ bi se izgovorila, ali od starijih.
– Mi klinci bi slušali. Nije bilo kao danas da upadaš nekome u riječ, pa afektiranja oko jela ‘ovo želim, ovo ne želim’. Jeli smo sve što nam je bilo u tanjuru. Moralo se slušati. Danas se drugačije i jede i pije i ljubi. Kod nas se uvijek pjevalo, dida je to volio, insistirao je da svi pjevamo. To je ušlo u kulturu obitelji, posebice navečer, kad smo se svi opustili. Pjevali smo u višeglasju. I susjedi su isto pjevali, čuju oni nas, ili mi njih, pa je bilo malo i natjecateljski – prisjeća se.
Kao i moji roditelji, volim pustolovine i putovanja
Kaže kako mu je baš to ostalo pa danas i sam rado malo zapjeva. Naviknuo je tako. I nakon koncerata voli sjesti s društvom i zapjevati. Puno je toga što je pokupio od svojih starijih. Roditelji su mu, primjerice, puno putovali i bili su vrlo liberalni po pitanju Davorovih putovanja. Bili su pustolovnog duha, neko vrijeme živjeli su s Laponcima u Norveškoj, pa ni njemu nisu radili probleme.
– Eto kako ponavljaš puteve starijih. I ja volim pustolovine i putovanja. Među ostalim, zato sam i ostao u glazbi. Posao je to koji te svako malo vodi u drugi grad, imaš komunikaciju s ljudima, zanimljivo je – priča.
Ne skriva da mu s godinama sve više nedostaju okupljanja poput nekadašnjih. Večeru s puno ljudi, a bez mobitela, danas si teško može zamisliti. Ima svoju ekipu, nekoliko ljudi s kojom se dogovori da sat ili dva provedu zajedno, bez mobitela.
Davor Radolfi u filmu “Imam dvije mame i dva tate”, Foto: Promo/privatni album
– Nema javljanja ni poruka, fokusiramo se na nas same. Sve je stvar kontrole. Ti mobiteli su postali navika, ušli su u krv, bez njega kao da si izgubio komunikaciju. Danas je puno veće opterećenje jesam li nazvao, obavio nešto, poslao mail… Nekad se nije toliko provjeravalo ni gdje si, s kim si. Vidim kako se i ljubav troši. Mladi se danas čuju barem pet puta dnevno, za svaku sitnicu, stalno se dopisuju. Nekad se nismo vidjeli po tri, četiri dana. Našli bismo se dva, tri puta tjedno i to je bilo to – priča.
Odrastao je u vrijeme seksualne revolucije, hipija, kad se ljubav još vodila u mraku. Nije se sa starijima pričalo o seksu.
– Danas je sve dostupno. Klincu se može nešto ne reći, ali sve što ga zanima doznat će na internetu jer im je sve dostupno – govori.
Ako si zakasnio doma, za to je postojala šiba
U vrijeme njegovog odrastanja naprosto je bila drugačija komunikacija. Ipak, njegovoj generaciji i danas je baš takva – normalna. Ničeg lošeg nije bilo u šetnji korzom, gdje su se mladi družili, zaljubljivali… Neposlusi, odgovaranja starijima… bili su neoprostivi. Naprosto se moralo poštovati roditelje i starije, uvijek lijepo pozdraviti susjede, bez obzira poznaju li ga ili ne. Ako bi netko zakasnio doma, za to je postojala šiba. I stariji su u njegovo vrijeme rado naglašavali kako je šiba došla iz raja.
Često se kasnije uhvatio kako ponavlja nešto od svojih starijih i to smatra prirodnim. I doma mu, kaže, vele “To ti je dida govorio, radio….” Roditelji su mu dali apsolutnu slobodu pri izboru životne profesije. Smatra kako ni roditelji njegovih prijatelja nisu ništa nametali.
– Roditelji imaju iskustvo koje mladi nemaju, drugačije vie stvari, vide afinitete, sposobnosti svog djeteta, pa im sugeriraju da krenu tim putem. Nije to nametanje, prije usmjeravanje – kaže.
Kao mladić je puno putovao, bilo ga je posvuda. Općenito je tad, u vrijeme te hipi generacije, bilo više slobode, više zanimanja za sve. Tako je i on kao klinac zaigrao u filmu “Imam dvije mame i dva tate”. Pohađao je glumu u PIK-u kod Zvjezdane Ladike. Ona ga je poslala na audiciju na kojoj je bio i Krešo Golik. Pamti da je to bilo na Britancu i da se okupilo 200-njak klinaca.
Scena iz filma “Imam dvije mame i dva tate”, Foto: Promo/privatni album
– Razgovarali smo, i nakon 15-tak dana nazvali su moje i rekli da bi htjeli da igram u filmu. Roditelji su pristali. Imao sam 12 godina, išao u peti razred. Snimalo se osam, devet mjeseci pa sam peti razred polagao diferencijalno, na kraju godine sam išao na ispite. To su mi profesori dopustili. Smiješno mi je bilo kad sam sljedeće godine sa školom morao ići gledati taj film – priča.
Prvi novac zaradio sam sa 16 godina
Godinama kasnije, kad je u gradu sreo Relju Bašića, oslovljavao ga je s ‘oče’, a on njega sa ‘sine’. Trebao je i nastaviti s glumom, no tata je radi škole rekao ‘ne’. Osim školi, tada se okrenuo i glazbi, jer je tad već svirao gitaru, ali se njome profesionalno, na nagovor drugih, počeo baviti tek prije 20 godina. Prije toga završio je studij dizajna u Italiji. Nikad se nije mislio profesionalno baviti glazbom. Radio je to za dušu, glazba je bila dio njegovog života. Njegov Ritmo Loco činili su zaljubljenici u latino zvuk, i svirali su. Ploču nisu htjeli snimati, o tome uopće nisu razmišljali. U profesionalce je prešao nakon što ih je 1987. čuo Nikica Kalogjera i nagovorio da snime album. Pamti da je prvi album “Pjesme Latinske Amerike” izašao je 1988., a prvi veliki koncert je bio u Lisinskom. Danas mu je smiješno što nije znao kako se pjeva na mikrofon, pa mu je to pokazao Nikica Kalogjera.
– Svi smo tad imali svoje poslove, ja sam završio dizajn interijera, radio sam namještaj, a u vrijeme kad smo snimili ploču, bile su dvije zabavne emisije na televiziji. Čim smo se pojavili u Nedjeljnom popodnevu, svi su znali tko je Ritmo Loco. Malo nam je sve to bilo čudno, ploče su se famozno prodavale, a mi se pitali tko ih kupuje kad nas nitko ne razumije. Pjesme su, naime, bile na španjolskom – govori.
Rano se je osamostalio. Roditelji su to prihvatili kao normalan korak u životu. Prvi novac zaradio je sa 16 godina, a od 21 više nije živio s njima. Imao je, kaže, svoje puteve. Jedno vrijeme živio je u Italiji, kratko u Argentini, bilo ga je svuda po malo. Roditeljima je to bilo normalno, imali su povjerenja u njega.
Četiri desetljeća kasnije i dalje je u glazbi. Radi punom parom i zaljubljen je u svoj posao. Trenutačno s prijateljima miksa live koncerte iz Opatije i s drugih većih pozornica, iz perioda prije korone. Ljeto mu je bilo ispunjeno nastupima, veselio se punim rivama, plovio je s prijateljima, snimio je i neke nove pjesme, a sve to publici namjerava predstaviti na jesen.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi
Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
