Luko Paljetak: ‘Život je začudan i kroz njega ne treba prolaziti kao pokraj turskog groblja’
Luko Paljetak je renomirani dubrovački književnik koji je iza sebe ostavio niz bezvremenskih klasika. Iako je mnogima ponajprije poznat kao vrsni književnik, on je daleko više od toga što potvrđuje i njegov zavidan opus. U intervjuu nam je, između ostalog, otkrio neke detalje svog stvaralaštva, ali i privatnog života.
Iza njega je već napunjenih 80 ljeta, hrpa pjesama, prijevoda, feljtona, eseja, drama, kazališnih i likovnih kritika, režiranih kazališnih predstava i uredničkog posla, ali i tu se ne može zaustaviti. Sve je to samo dio njegovog iznimno bogatog stvaralačkog rada.
Luko Paljetak je, uz sve navedeno, i redovni član HAZU-a (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), dopisni član SAZU-a (Slovenska akademija znanosti in umetnosti) i član Akademije ruske književnosti. Potrebno je naglasiti kako je riječ vjerojatno o jednom od najpoznatijih književnika koji su zadužili Dubrovnik svojim djelima, što nije nimalo jednostavan ni lak posao u tako probranom društvu u kojem su za stolom Gundulić, Držić, Menčetić, Bunić Vučić, Palmotić i brojni drugi velikani koje je Grad dao.
I ne samo da se smjestio u sam vrh književnosti na ovim prostorima, već je veličina njegovih riječi dovela neka od njegovih djela na popis školskih lektira. Jedan je od rijetkih književnika čija su djela pročitali gotovo svi učenici u posljednjih 50 godina, i to za njegovog života. ‘Miševi i mačke naglavačke’ i ‘Izabrane pjesme za djecu’, neka su od njegovih djela na kojima su brojne generacije obrazovane. Luko Paljetak je, kao i njegov opus, lektira, u doslovnom i figurativnom značenju te riječi.
Poezija u današnjem dobu
Ne samo da je s nama podijelio ‘formulu’ za pisanje poezije, kao i njene zakone, već je otkrio je li, pogotovo u trenutnom vremenskom kontekstu poezija pred zidom. S obzirom na to da je bio, kako kaže, jedan od nekoliko tisuća kvalitetnih književnika na području bivše države, pojasnio nam je kako je među takvim kolegama s, također izvrsnim opusom njegovo ime postalo ono što danas mnogima predstavlja.
Kako nam je rekao, ‘ako nije nikome potrebno, ne znači da ne treba pisati’, jasno je da je riječ o osobi u čijem je životnom putu zapisano poigravanje s riječima, rimom, ritmom i mnogim drugima nezaobilaznim elementima književnosti. Doznali smo i što bi bilo kad bi bilo, odnosno što bi bilo da književnik Paljetak nije postao ono za što je stvoren.
Pored snalaženja u metežu života i prožimanja poezije i filozofije, osvrnuo se i na to u kojoj mjeri je Zadar ostavio traga u njegovom stvaralaštvu. Za kraj, nesebično je udijelio savjet onima koji će tek početi pisati ili smatraju da im treba dodatno usmjeravanje u njihovom dosadašnjem načinu pisanja.
Paljetkova formula za pisanje poezije
Iako on poeziju naziva zanatom, ponajprije jer je treba sagledati iz više kuteva i pristupiti njoj kao nečemu opipljivom, prije svega je važno ovladati jezikom i imati bogato životno iskustvo. Kako uopće nastaju pjesme i po kojoj ‘formuli’, najjednostavnije je to dočarao Luko Paljetak.
– Jednu svoju zbirku naslovio sam ‘Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu’. To bi, moglo bi se reći, da je formula moga načina pisanja. Čekati da pjesma dođe, ali biti za nju spreman u bilo kojem smislu, misaonom, tehničkom, emocionalnom, zanatskom jer poezija je i zanat, što mnogi naši mlađi kolege ne znaju ili ne poštuju. Misle da u poeziji ne treba ništa znati, nego samo pisati, započeo je dubrovački književnik Luko Paljetak.
‘Poezija ima svoje zakone’
Poezija ima svoje zakone, tvrdi Paljetak, jer je zasnovana na prelijepoj materiji koja se zove jezik, što je vrlo amorfna materija. Moglo bi se reći kako poezija nešto toliko prekrasno, ali i briljantno u svojoj jednostavnosti, a gotovo neobjašnjivo, za većinu, ali ne i za gospodina Paljetka. I nije jednostavna za napisati, već već pitka za čitanje i shvaćanje, koja doprinosi širini riječi i subjektivnom pogledu na svakodnevicu i svijet oko nas.
– Jezik je bogat i siromašan i uvijek ide to pitanje izbora – ova riječ ili ona riječ, ovaj ritam ili onaj ritam. Da bi to znao i mogao birati, ti moraš znati zašto biraš, kako biraš i što biraš. Tu je potrebno iskustvo koje naravno ne dolazi samo do sebe i koje je ishod ili rezultat pročitanoga doživljenoga akumuliranog u kulturi vlastitog jezika ili kulturi drugih jezika, čitanjem velikih pjesnika, čitanjem malih pjesnika, čitanjem bilo čega što može doprinijeti konačnom cilju da se ostvari neko djelo, bilo to proza, drama ili poezija koja nije lagan žanr. Mladi ljudi misle da jest. Ona je spoj takvih iskustava, dodao je.
Za Paljetka, poezija nikada nije krizi, već nešto sasvim drugo
I dok neki od umjetnika za smjer njihove grane umjetnosti krive društvo, vrijeme u kojem živimo mlađe generacije ili direktno ‘napadaju’ mlađe kolege, Paljetak nije na njihovoj strani. Na pitanje nalazi li se poezija pred nekim zidom ili je čak u nekoj vrsti stagnacije, jedan od najpoznatijih Dubrovčanina, uzvratio je pomalo filozofskim odgovorom.
– Poezija nikada nije krizi. U krizi je emocionalnost subjekta ili samozadovoljstvo subjekta koji piše jer misli, s jedne strane, ‘U, kako sam ovo divno napisao. Ma ovo je sjajno’. S druge pak strane, nema kriterija vrednovanja. nema više, kao nekada, oštrih kritičara kao u vrijeme kada sam počinjao. Na sceni su bili sami kritičarski jastrebovi, prisjetio se Paljetak svojih početaka.
‘S njima se trebalo nositi i donijeti nešto svoje da bi ravnopravno ušao u tu falangu’
Nadalje, objasnio je da živimo u samostalnoj državi koja ima gotovo pet puta manji broj stanovnika nego što je imala nekadašnja država u vrijeme njegove mladosti i književnih početaka.
– Gledajte, mi sada živimo u vlastitoj domovini koja ima plus, minus četiri milijuna stanovnika. Ja sam odrastao u Jugoslaviji, u zemlji koja je imala 20 milijuna stanovnika. Od tih 20 milijuna, bilo je nekoliko tisuća sjajnih književnika i pjesnika i u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i drugdje, da ne nabrajam sve te republike. S njima se trebalo nositi i donijeti nešto svoje. S jedne strane, ravnopravno ući u tu falangu, a s druge pak strane, pisati ne samo zato da se zadovolje kritičari, nego pisati tako da oni prepoznaju ono što je dobro u tome. Oni su imali uvid mnogo veći nego što smo imali mi mladi, tvrdi 80-godišnji Luko Paljetak.
Za stvaranje djela, potrebno je životno iskustvo
Unatoč napretku tehnologije, mlađe generacije, prema Paljetkovim riječima, smatraju kako im i ono može pomoći u pisanju poezije. Drugi dio smatra kako samo treba sjesti i započeti. I nešto najbliže istini je, kako to najčešće biva, negdje u sredini, između spomenute dvije krajnosti.
– Za razliku od današnjih mladih kolega koji misle da je jednostavno otvoriti Wikipediju ili tablet, pročitat koju pjesmu, malo je aranžirati i tako dalje, da je to dobar put i recept po kojem se napiše nešto dobro. Ne mogu shvatiti da mlada djevojka ili mladi momak koji imaju 22, 23 ili 24 godine može napisati biografski roman od 600 strana. Ne razumijem. Iz kojega iskustva? Možete napisati roman od tisuću stranica, o vrlo jednostavnim i malim stvarima, poručio je književnik iz svog naslonjača pored kojeg, i iznad kojeg je hrpa pravih književnik remek djela, literature iz koje nadolazeće generacije književnika mogu samo učiti.
‘Moguće je napisati vrlo veliki roman o vrlo malim prostorima’
Vjerojatno se među tim istaknutim književnim djelima svjetskih velikana pronašla i knjiga na koju se osvrnuo. Upravo je nju ovaj 80-godišnji dubrovački književnik uzeo za primjer da bi pokazao kako za velike knjige nisu potrebne velebne ideje, iznimno komplicirane fabule ili pomalo groteskni junaci ili antijunaci koji se provlače kroz određeno književno djelo. Baš naprotiv, nije toliko važno ono što je napisano, već kako je ono napisano.
– Uzet ću za primjer jednog francuskog zaboravljenog književnika koji se zvao Xavier de Maistre. On je bio djelatno vojno lice i napravio je nekakvu pogrešku u svojoj službi. Bio je kažnjen na kućni pritvor od mjesec dana. To je bilo doba 18. stoljeća. Nije živio u zatvoru nego u vlastitom stanu i došao je na sjajnu ideju, da počne pisati o putovanju po vlastitoj sobi. Napisao je jedan sjajan roman koji se zove ‘Putovanje po mojoj sobi’. Moguće je napisati vrlo veliki roman o vrlo malim prostorima, jer ti prostori u kojima ljudi žive su slojevi života, samo ih treba prepoznati, smatra Paljetak.
‘Ako nije nikome potrebno, ne znači da ne treba pisati’
U nastavku je djelo Jospeha de Maistrea usporedio s vazom, jer upravo je i ona jedan sloj njegovog života. Naime, ta vaza u njemu budi, istaknuo je književnik, mnoga pitanja, osvježava njegove misli i odražava nečije nakane i djela upućene njemu samome.
– Vidite, ova vaza tu, obična je glinena vaza, ali znam gdje sam je kupio, kada sam je kupio, zašto sam je kupio. Ovo cvijeće je suho, ali sviđa mi se jer znam tko mi ga je donio, zašto sam ga ostavio i tako dalje. O tome se da pisati, samo treba znati je li to ono što želimo napisati i s druge strane, je li to ikome potrebno. Ako nije nikome potrebno, ne znači da ne treba pisati. I dalje mislim da treba napisati jer kad bismo na stvar gledali tako, je li ovo potrebno nekom ili nije, ne bismo nikada možda do ovog stupnja razvoja civilizacije. Čemu to služi? Ne bismo izmislili kotač, pojasnio je Paljetak koji iz neznanih razloga nije naveden kao filozof, što najvjerojatnije u dubini samog sebe, i jest.
Snalaženje u metežu života
Kako bi se bolje shvatila umjetnost, potrebno ju je smjestiti u određene okvire. Bez iti malo sumnje, gospodin Paljetak je opisao kao način da se čovjek što bolje smjesti u svoj okoliš u prirodu, da se snađe u metežu života. Kako bi dodatno pojednostavio svoju zamisao koju je pretočio u izgovorenu riječ, rekao je da je ona način pomoću kojeg će čovjek naći opravdanje za, kako on kaže, jednu tešku riječ – postojanje.
Ovaj književnik Grada s nizom bezvremenskih klasika u svom opusu, to je usporedio s teorijom o leptiru ili čovjeku koji sanja da je leptir pa ne zna je li to leptir koji sanja da je čovjek ili čovjek koji sanja da je leptir.
– U svakom slučaju, život je začudan i kroz njega ne treba prolaziti kao, reći ću ružnu riječ, pokraj turskog groblja. Naravno da se neće nitko na ovu staru izreku naljutiti, dodao je.
Prožimanje poezije i filozofije
Moglo bi se reći kako su poezija i filozofija, uz ovakav pristup književnika, u sprezi i neprestano se isprepliću. Luko Paljetak dao je svoje mišljenje o tome prožimaju li se poezija i filozofija.
– Prožima se njihova misaonost, ali ne i struktura. Ako želimo da nam poezija bude jako pametna,onda ćemo je izgubiti na drugoj strani vage, izgubit ćemo na emocionalnosti. Mnogi na taj način postaju ono što se naziva poeta doctus, učeni pjesnik, tvrdi Luko Paljetak.
Iako je književnik koji je veliki poznavatelj filozofije, govorio je i o tome što je točno poezija.
– Znam i takvih kod nas, pjesme su im pametne i teške čak, teško prohodne, ali ne diraju nikoga. Uzmimo na primjer Nerudu ‘ove noći mogu napisati najtužnije stihove’ i napisati ‘Treperi nebo puno zvijezda’. Dakle, nema tu filozofije, ima samo pogled na stvar koji pogled svatko može shvatiti ka svoj. To je poezija, dodao je.
Dubrovnik ima posebno mjesto u Paljetkovom srcu, a nakon njega i Zadar
U dobu koje nije obećavalo puno onima sklonima eksperimentiranju, Paljetak se odvažno otisnuo u vrlo nesigurne vode. Upravo je zahvaljujući njima u određenom dijelu, njegovo ime u poetskim krugovima iznimno visoko kotira.
– Mi smo, ako smijem tako reći, premda je to drastična riječ, srušili zapravo tu školu i ‘poco a poco’, kako bi rekli Talijani, i kolege koje su pisali tako kao što su pisali, počeli su shvaćati da neki vrag ima u toj rimi. Da nekog vraga ima u tom ritmu. Počeli su puno kasnije pisati sonete. Ja sam se usudio odmah pisati sonete ili provansanske forme, balade, po uzoru na Villona i na slične provansanske trubadurske pjesnike. Dakle, francuske pjesnike , trouvère, trubadure, pojasnio je književnik.
Smatra kako određenu dozu svog stvaralačkog te konstantnog razvoja, u jednu ruku, ‘duguje’ životu u Zadru toga vremena.
– Naravno, možda je tome doprinio moj slobodni život u Zadru koji je tada bio grad ruševina praktički. Tako da se zadarskom lijepom Kalelargom nije moglo proći. Nasred Kalelarge bila je gomila ruševina velika koliko jedna dvokatnica. Mi smo morali prolaziti okolo jer je grad bio u ruševinama i možda upravo ta nedovršenost, a i ljepota tih srednjovjekovnih oblika zadarskih, kakav je sveti Donat, crkva koja nema temelja položena na razlomljene rimske stupove s Foruma, možda je i to bilo nešto što je otvorilo meni neku vrstu toga svijeta, srednjovjekovnog svijeta kao što ga je otvorio Zadar i Krleža, prisjetio se Paljetak svog života u Zadru.
Književnik je otkrio zašto ga je Zadar toliko privlačio
U nastavku se osvrnuo na Krležu u to vrijeme koji je, prema Paljetkovim riječima, obožavao Zadar, a mrzio Dubrovnik. Priznao je kako je uvijek razmišljao zašto je Krleža mrzio Dubrovnik, dok nije shvatio da se odgovor krije u tome zato jer u Dubrovniku bio malen.
– Uđeš na Stradun i kad pogledaš prema Minčeti, nema te nigdje. Dođeš u Zadar na Forum, to je to. Osim toga, ovo sam bezbroj puta ponovio pa mogu i sada, Zadar ima 360 stupnjeva nebo, a to je također što drugi gradovi nemaju. Oni imaju samo djeliće, vektore neba. Ponekad ga uopće nema od silne magle, a Zadar ima svoje otoke, ima s jedne stranu planinu božanstvenu koja nije preblizu. Sve je to na jedan način otvaralo, meni dječaku odvojenom zidinama grada Dubrovnika, kao u nekoj vrsti zaštitničke ljušture. Odjedanput mi je dolaskom u Zadar bio ponuđen potpuno drugačiji otvoren svijet, misli ovaj eminentni dubrovački književnik.
‘Drukčija kuća jezika’
Kako bi bolje pojasnio što je njemu točno predstavljao taj grad, otišao je u heideggerovskom smjeru i rekao da ga je uveo u drukčiju kuću jezika. U svojim uspomenama i emocijama koje ga vežu uz Zadar, istaknuo je kako je štokavac iz Dubrovnika odgojen na staroj dubrovačkoj lirici, pa odatle i mjesto rimi u njegovoj poeziji jer je, kako kaže, odgojen na Gunduliću, Menčetiću i na prethodnima.
U Paljetkovoj prvoj knjizi, ‘Nečastivi iz ruže’, ima pjesama napisanih po uzoru na dubrovačku staru liriku, potvrdio je pa se vratio Zadru koje je u jednom periodu ostavio utjecaja na njega kao književnika. Prisjetio se i otkrio kako mu se dolaskom u Zadar otvorio jedan drukčiji svijet jezika, kuća jezika.
– S jedne strane čakavska, bodulska dionica, pjevna, koja je opet imala čitav niz inačica kao što je to kaljska. Imao sam prijatelja ribara iz Kali, i fasciniralo me slušati zvuk toga dijalekta. S druge pak strane, u Zadar su dolazili štokavci, Ličani, ali i Vlaji iz Ravnih kotara sa svojom oštrom štokavicom. Taj sraz je također bio meni vrlo zanimljiv i tome, kako bi rekao, oslobodilo me na neki način u mome uhu dalo čitav niz novih melodija koje sam mogao upotrijebiti, istaknuo je.
Paljetkov stvaralački proces
Upravo je to utjecalo na Paljetkov stvaralački proces.
– Recimo Zadar, bio je razrušen i Crkva svete Marije je bila razrušena. Bila je ruševina u koju je mogao ući bilo tko, bila je zapuštena, zapravo neka vrsta smetlišta. Jedino što je u toj crkvi ostalo je bila slika Gospe Žalosne i poharani vrt. U tom vrtu sam u sjenicu, koja je također bila poharana i sva zarasla u divlju ružu, sjeo i napisao možda jednu od svojih najpoznatijih, a meni možda i najdražih pjesama, ‘Proljeće u samostanu’.
‘Odjednom preko zida preskočio je jelen
u zdenac list je pao bojažljiv i zelen
i zelene su ruke pružile tanke palme
a orgulje su sasvim zaboravile psalme
i pjevale su glasno iz svojih zvonkih cijevi
nejasnu neku pjesmu o poljima i ševi…’
Upravo je im stihovima učinio nagli zaokret i ostavio tadašnju scenu u pomalo u čudu.
– To je bio taj kopernikanski obrat, atak na vladajuću poeziju. Kao što je u slikarstvu bila pobuna nezavisnih, drukčijih, akademaca protiv neakademaca i obratno. Oni koji su otkrivali drukčije svjetove pa su išli što dalje od Pariza, odškolovati, dodao je.
‘Nije pjesnik koji piše pjesme’
Na pitanje može li se opisati ‘poezija, čak i kada je naizgled najfantastičnija, uvijek je pobuna protiv umjetnosti, pobuna, u neku ruku, protiv stvarnosti’ kao što je to rekao James Joyce, dao je svoje viđenje pogleda na poeziju kroz tu prizmu.
– Ne znam koliko je poezija pobuna protiv stvarnosti, ali ona je svakako način da se stvarnost prestvari, da je se vidi na drukčiji način, koji je, naravno uvijek osoban i individualan. Upravo taj osobni i individualni pogled ne smije bit nešto što je sebično osobno. Mora i nekome još moći nešto značiti. Nije pjesnik koji piše pjesme, protiv sebe prema sebi. Ima potencijalnog nepoznatog konzumenta te pjesme, ali taj konzument pjesme ne mora ništa znati o vama. Iz pjesme mora znati sve o sebi i mora sebe moći prepoznati i reći ovo mi nešto znači. Ovo bih možda mogao i ja kada bih… i tako dalje, rekao je Luko Paljetak.
Dao je, između ostalog, i zanimljivo viđenje ljubavne poezije i pristupa pjesnika toj tematici.
– U ljubavnoj poeziji nije pjesnik onaj koji zaljubljuje druge nego tu pjesma zaljubljuje. Njen sklop, njena mogućnost, da upravo takvim zvukom i rasporedom misli proizvede određeni dojam, porodi osjećaj. To je shvatljivo onda kada slušamo poeziju nekog drugog jezika koju ne moramo razumjeti, ali koja će nas svejedno na jedna način zaokupiti, ispuniti i osvojiti. Ne morate znati francuski, a da osjećati da se u toj pjesmi osjećati nešto što se i vas tiče, naglasio je 80-godišnji književnik.
Paljetkov pogled na ljubav i prijateljstvo
Dotaknuvši se ljubavne poezije, Paljetak je pružio uvid u svoje viđenje ljubavi, koje najčešće nastaju iz prijateljstva. Jednom prilikom je izjavio kako ‘svako prijateljstvo sa ženom loše završi ako je samo prijateljstvo’.
– Sa ženom se može prijateljevati. Mihalić je napisao: ‘Mi ljubeći se prijateljujemo’. To je formula, ukratko je pojasnio.
Unatoč njegovom iznimnom utjecaju na književnost zemalja bivše Jugoslavije, otkrio je kako njegova ljubav prema poeziji nije bila možda prva.
– Kada sam razmišljao što bih htio biti u životu, razmišljao sam da bih trebao biti slikar, ali nisam zato što je zato trebalo puno novaca i trebalo je ići u Zagreb, boje, platno, za stanarinu, za stanovanje, za odijelo. Moji roditelji meni to nisu mogli priuštiti i onda sam se opredijelio za ono što je ‘najjeftinije’, papir, olovka i studij u Zadru i u podjednakoj klimi, priznao je Luko Paljetak.
Ljubav ga je vratila u rodni Dubrovnik
Dio života proveo u Zadru, ali povratak u rodni grad bio je neminovan.
– Našao sam drugu ženu koja je bila također udana. Zbog mene se razvela kao što sam se ja razveo od svoje žene i onda naravno da u Zadru nije bio opstanak. Nudili su mi druge mogućnosti jer smo oboje radili na fakultetu, a i moja prva žena je radila na fakultetu pa je to bila dosta zgužvano. Nudili su nam različite gradove od Osijeka do Rijeke, Pule, ali mi smo rekli Dubrovnik i nismo pogriješili, dodao je.
Ipak, lutkarstvo u Zadru je ostavilo izniman trag u njegovom stvaralaštvu. Uz fakultet, bio je glumac, dramaturg i redatelj Kazališta lutaka Zadar u kojem je, među uspješnicama imao i ‘Postojanog kositrenog vojnika’.
– Kazališta lutaka Zadar je sagrađeno po principima koji su principi multinamjenske dvorane i ne služe najbolji svrsi lutkarstvu jer je sagrađena u obliku amfiteatra, nakošena, tako da publika sjedi visoko i može vidjeti sve šot se događa iza. Tip kazališta lutaka na kojih sam ja naišao, koji sam zatekao u Zadru i koje sam dalje razvijao je bio paravanski tip teatra, prisjetio se Paljetak i nastavio.
Kazalište lutaka je ostavilo poseban trag u njegovom životu
Pravo kazalište lutaka je trebalo gledati iz iste razine da bi lutke mogle progovoriti na pravi način, tvrdi, što Zadar nije nudio, ali ih nije spriječilo na brojne predstave.
– Bila je to ekipa entuzijasta, ljudi koji slično estetski misle i koji su lutkarstvu. Bilo je to u maloj zgradi koja dan danas ondje, gotovo ruševina na Đilu, našli svoje utočište. Svi smo mi odnekud došli u Zadar i tu se skrasili u tom kazalištu, osim nekolicine starih glumaca. Ondje smo našli svoj drugi ili pravi dom. Više smo vremena provodili u kazalištu nego po svojim studentskim sobama ili slično, otkrio je Paljetak.
S povratkom u Dubrovnik, nije bio više u tolikom doticaju s kazalištima lutaka jer u Dubrovniku mu to nije pošlo za rukom.
– Kada sam došao zajedno s Brankom Stojakovićem, jednim od naših najvećih pokojnih, lutkarskih scenografa i najmaštovitijih ljudi koje sam ja ikada upoznao, pa mi je to bio najbolji mogući suradnik. Htjeli smo pokrenuti kazalištu lutaka u Dubrovniku, ali nije nam uspjelo jer smo smetali nekima. Trebali smo dobiti sredstva, ali je netko uzeo škare i rekao: ‘ne može’. Znam i tko, ali nije bitno. Nomina sunt odiosa, izjavio je Paljetak.
Može li se uopće netko umiroviti u takvom životnom pozivu?
Ipak, otvorile su se nove prilike pa je Paljetak postao u Dubrovniku glavni urednik časopisa. Tako se i umirovio.
– Umirovio se nisam, ali sam otišao po sili zakona u 70. godini u mirovinu s pozicije glavnog urednika časopisa Dubrovnik. Ništa se nije dogodilo. Nisam više odlazio u redakciju nego sam radio od doma. Sve ono što sam i prije radio, pisao, prevodio, čitao, pisao recenzije drugima, pomagao, pisao svoje vlastite stvari. Nisam pisao samo poeziju, nego radio drame, drame za kazalište, pisao sam kratke priče, dva romana, i tako dalje. Nisu to romani o meni, tvrdi Paljetak koji je provodi umirovljeničke dane, ali njegov ‘zanat’ ne staje.
Tom se prilikom prisjetio svog iznimno velikog romana od 800 stranica zahvaljujući kojem je, kako je rekao, postao sudionik nekog drugog vremena.
– Jedan je vrlo veliki opsežni roman o Marinu Držiću i proteže se na 800 stranica. Prema sam o njegovom životu vrlo malo zna i postoji vrlo malo egzaktnih podataka. Upravo ta praznina, te lakune su mi pomagale da ih mogu ispuniti svojim domišljajima, ali da bi se to moglo učiniti, trebalo je duboko ući u duh vremena u kojem je on živio, u duh renesanse, u njegov svijet, što mi nije bilo teško jer mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Veliki užitak tada, odjedanput možete postati sudionik nekog drugog vremena, istaknuo je dubrovački književnik.
Umjetnička crta se provlači kroz generacije ove obitelji
Moglo bi se reći kako je svojevrsna umjetnost bila određeni dio života njegovih roditelja.
– Moj otac je bio drvodjelac, majstor stolar i parketar. Od ovih jednostavnih parketa koji se stavljaju na riblju kost, mogao je raditi one velike i vrlo komplicirane oblike parketnih podova. Bio je sjajan majstor da su ga pozivali svugdje, ne samo po Hrvatskoj nego pola Crne Gore je on napravio po hotelima, pola dubrovačkih vila je postavio. Majka mi je bila domaćica, ali inače je pastirica u mladosti. Iz Konavala su bili oboje i majka je sama naučila čitati i pisati, naučila je sama i talijanski jezik, a i lijepo je pjevala, sjeća se književnik.
Prisjetivši se svojih roditelja, dodao je kako je i on sam otac jednom sinu.
– Imam sina Nikolu iz prvog braka koji je u Zagrebu. Ondje se i vjenčao s jednom dragom djevojkom iz Splita kojoj je ime Hana i njih dvoje imaju sina. Imam unuka koji se zove Ivan.
Izgleda kako je umjetnost usko vezana uz obitelj Paljetak, jer njegov sin je glazbeno nadaren, a mali unuk ide očevim stopama.
– Moj sin muzički nadaren, onda je i taj dio prenio na unuka, ali imali druge interese koji su vrlo zanimljivi kod svih mladih danas. Istražuje što mu sve može pružiti ova nova tehnika. Recimo kada je imao pet godina, na telefonu mi je savršeno odsvirao Bachovu ‘Bagatelu’, a to nije tako lako, tvrdi Paljetak.
Što bi bio da nije postao književnik?
Da ga splet okolnosti nije doveo do toga da je književnik, otkrio je da bi se bavio kazalištem.
– Bio sam dobar redatelj, napravio sam čitav niz nezaboravnih lutkarskih predstava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Recimo ‘Postojani kositreni vojnik’ kojeg sam napravio u Zadru 1978. godine igran je više od sto puta na svim kontinentima, rekao je ovaj dubrovački književnik.
Zadarski lutkarski teatar je tada, prema Paljetkovim riječima, gostovao po cijeloj Europi. Samo u Italiji je bio mjesec dana i nisu ih htjeli pustiti. Tu je, kako kaže, ostavio dosta traga i nije mu žao, zato što je to bio vrlo bogati i plodonosni dio njegovog stvaralačkog života.
Savjet Luke Paljetka onima koji tek počinju pisati
I za kraj, Luko Paljetak je dao savjet onima koji već pišu ili tek žele početi pisati te što je, po njemu, najbitnije u tome.
– Jedini pravi savjet u tom slučaju jest, kada bilo tko, bez obzira na kojoj razini, godina ili zanata ili onoga čime se bavi i nešto napiše, mora u sebi razviti sljedeći osjećaj – kada to čita, da čita to što je napisao i izgovorio kao da nije njegovo. Tek tada će vidjeti što ne valja. Ako se previše u to zaljubi u svaku svoju riječ, e onda će to biti narcisoidno i maknut će kriterije, poručio je književnik.
Napomenuo je to jer očito to nije rijetkost u pokušajima pisanja.
– To se često događa tako da ljudi onda bez kriterija, sve što proizvedu, a danas je i lako objaviti knjigu. To i čine i zatrpavaju prostor takvim knjigama, a kad bi bili u stanju razviti ovo o čemu sam rekao, kritički pogled na ono što u stvorili, tako da to što su stvorili čitaju kao da nije njihovo nego nekoga drugoga, onda bi vidjeli u čemu je pogreška. Neki bi odustali, a neki bi znali to popraviti, zaključio je dubrovački književnik Luko Paljetak.
Cijeli video intervju pogledajte ispod:
