„Viva la Revolucion“ u Yu-Mex stilu – Sjećate li se zajedničkog protesta Meksika i Jugoslavije?

Jelena Ratko
20. siječnja 2018.
Novosti
A- A+

Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća mnogi pamte po zvucima Yu-Mex glazbe – mješavine meksičkih glazbenih stilova i jugoslavenskih jezika koja je u doba Hladnog rata socijalističku Jugoslaviju inspirirala i samouvjereno je, veselim melodijama, pozivala na (kulturnu) revoluciju.

Jedan od najpoznatijih Yu-Mex pjevača, Slavko Perović, kaže da mu, bez obzira na to što ne razumije španjolski tekst, to nije potrebno kako bi osjetio što pjesma znači. Smatra da meksički mentalitet ima puno sličnosti s balkanskim. „Kao i mi, jako su temperamentni. Kada se smiju, istinski se smiju. Kada plaču, istinski plaču“, objašnjava Perović.

Osim Perovića, poznatiji glazbenici koji su tijekom svojih karijera pronalazili inspiraciju u meksičkoj kulturi su Trío Jovanovic, Dukic, Tomljanovic, Ansambel Magnifico, Trío Paloma i Trío Tividi. Većinu njihovih pjesama moguće je pronaći na You Tube-u, a ploče s njihovim albumima u malo primjeraka kruže buvljacima i štandovima diljem Balkana, no i šire.

Kada je Josip Broz Tito 1948. prekinuo veze sa Sovjetskim savezom, Jugoslavija je ostala u srednjoj Europi izolirana od ostatka Istočnog bloka, a istovremeno je bila odmaknuta od Zapada već dugi niz godina. Bivša država našla se tada u teškom položaju – u sredini između dva zaraćena bloka, od kojih nije surađivala niti s jednim. „To je izazivalo probleme – jedan od njih bio je što prikazivati u kinima. Nije se moglo uvoziti ‘kapitalističke’ filmove iz Hollywooda. Ali nismo više niti mogli kupovati sovjetske filmove“, govori Slovenac Miha Mazzini, autor knjige Paloma Negra u kojoj po prvi puta progovara o vremenu Yu-Mex glazbe.

Kao alternativa istovremeno istoku i zapadu, otkriven je Meksiko i odlučeno je da će se početi prikazivati djela meksičke kinematografije. Alternativni kulturni model odabran je manje ili više sustavom eliminacije, no pokazao se kao solidno rješenje – filmovi su bili jeftiniji od onih holivudskih, progovarali su o meksičkoj revoluciji, koristeći se motivima koji su dodatno podsjećali na „buntovno“ stanje u bivšoj Jugoslaviji. Meksička euforija koja je zavladala državom početkom 50-ih godina, trajala je sve do kraja 60-ih. Jedan od najpoznatijih filmova u to vrijeme bio je Jedan dan života (“Un Día de Vida”) redatelja Emilia Fernándeza. Za mnoge koji su u ovo doba posjećivali kina, film je smatran apsolutnim hitom i jednim od remek-djela kinematografije općenito.

„Komunistički režim u to vrijeme bio je strog, veoma totalitaran. Čini mi se da je dio populacije jednostavno ‘pobjegao’ u lažni Meksiko. U stvarnom životu, nitko od tih pjevača nije bio u Meksiku. Samo su gledali filmove i rekreirali taj Meksiko u svojoj mašti – Meksiko kakav bi trebao biti“, govori Miha Mazzini, koji je napisao knjigu o ovom fenomenu nakon što je na lokalnom buvljaku kupio sve ploče Yu-Mex autora koje je uspio pronaći.

Puno kasnije, kada je većina već zaboravila na Yu-Mex, pojavili su se Tomislav Ivčić i Mladen Grdović pod imenom Duo Pegla s hitom “Mi imamos mnogos problemos”. Oni u osamdesetima opet nakratko bude zaboravljenu euforiju, kao i nešto kasnije Krešo Blažević u pjesmi Animatora “Ljeto nam se vratilo”.

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap