Obiteljski domovi za starije: 'Nedostaje radnika, troškovi su sve veći, a cijene rastu'

Uoči transformacije obiteljskih domova za starije, koje više neće moći voditi fizičke osobe, provjerili smo kakva je trenutna situacija u njihovu radu. Nakon postrožavanja uvjeta rada, uveden je red u sustav socijalne skrbi, a koji problemi i dalje postoje pojasnila nam je predsjednica udruge Starka, Sabina Angelina Latin koja već 18 godina i sama vodi obiteljski dom za starije. Radnika nema, troškovi poslovanja sve su veći, a sve se to u konačnici odražava i na cijenu usluge koja se po korisniku kreće oko 1.000 eura.

S predsjednicom udruge Starka, koja okuplja pružatelje socijalnih usluga za starije osobe u privatnom sektoru, razgovarali smo o stanju u obiteljskim domovima za starije osobe. Sabina Angelina Latin i sama je vlasnica obiteljskog doma kojeg vodi još od 2006. godine. Nakon niza incidenata koji su se prijašnjih godina događali u malim obiteljskim domovima, od ilegalnog rada pa do požara u Andraševcu, država je postrožila uvjete rada i pojačala inspekcijski nadzor.

Vlasnici više nemaju živaca tražiti zaposlenike

Uz to, s izmakom 2025. godine male obiteljske domove više neće moći voditi fizičke osobe, već će se morati preregistrirati u obrte, o čemu smo pisali ovdje. Danas se obiteljski domovi bore s nedostatkom radne snage, sve većim troškovima poslovanja, što se u konačnici prelama na korisnicima koji skuplje moraju plaćati ne uvijek nužno i bolju uslugu.

– S jedne strane sve te izmjene uvele su red u sustav socijalne skrbi, čija je razina sada ipak bolja. Veliki su to pomaci na bolje, ali trenutno je glavni problem nedostatak radne snage. Nije to samo kod nas, nego svuda u svijetu. Mnogi moji kolege razmišljaju o prestanku rada, jer nemaju više živaca tražiti radnike. Njihova je fluktuacija velika, a kada nekoga i nađete, često ostaje pitanje kvalitete rada. To nije dobro za same korisnike, da se ljudi izmjenjuju, jer im trebaju poznata lica na koja su navikli, ljudi s kojima su već uspostavili komunikaciju. Upravo tu leži problem stranih radnika, koji se zasad pokazuju dobrom radnom snagom, ali ne znaju jezik pa je otežan segment komunikacije, presudan za starije osobe u domovima, priča nam Latin.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Prekvalifikacija kao rješenje za radnu snagu

Vlasnici obiteljskih domova prisiljeni su podizati plaće, koje su u socijalnoj skrbi niže nego u ostalim djelatnostima. Kako rastu plaće i u ostalim sektorima, njegovatelji stalno zaostaju pa se odlučuju radije za neke druge poslove. U konačnici, rad sa starijim osobama nije atraktivno zanimanje. Dobro je da plaće rastu, ističe Latin, ali onda rastu i troškovi poslovanja pa i same cijene usluge, što stvara začarani krug.

Predsjednica Starke rješenje vidi u edukaciji, odnosno prekvalifikaciji njegovatelja u medicinske sestre nižeg stupnja. Domovima, kaže, ne treba sestra koja može asistirati kirurgu na operaciji, nego sestra koja može rasporediti terapiju, izmjeriti tlak i ostalo. Nekada su u domovima te poslove radile upravo medicinske sestre, koje danas mijenjaju njegovatelji. Edukacija, uz rast plaća i poboljšanje uvjeta rada, mogla bi donekle ublažiti nedostatak radne snage. Obiteljski dom može imati do 20 korisnika, ali takvi domovi u pravilu zapošljavaju četiri njegovatelja i medicinsku sestru, dok neki imaju ugovor s liječnikom opće medicine.

Cijene se u prosjeku kreću oko tisuću eura

S druge strane, potražnja za smještajem sve je veća, iako se cijene kreću od najmanje 800 eura pa sve do 1.000 i više, ovisno o stupnju njege i usluge. Premda se očekivalo da će država ići u smanjenje kapaciteta, vlasnici će prema Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ići s pregovorima da se broj kreveta poveća na 25. Hrvatska bi, otkriva Latin, uskoro trebala dobiti strategiju dugotrajne skrbi, uz osnivanje fonda kroz koji bi se plaćale socijalne usluge u starosti. Upravo tu vidi svjetlo na kraju tunela.

– Prostor za povećanjem kapaciteta svi već ionako imaju. To su uglavnom bile sobe za samoizolaciju koje više nisu potrebne, a mogu se koristiti za povećanje usluge, što bi dalje omogućilo lakše poslovanje i rast plaća, kaže Latin.

Kada je riječ o prebacivanju fokusa na usluge izvan institucionalne skrbi, Latin pozdravlja takva nastojanja. Ipak, upozorava da to nije svuda jednako provedivo, a nije ni za svakoga.

‘Sufinancirana mjesta u domovima zauzimaju zdravi’

– U gradovima, naseljima, zgradama, timovi relativno brzo mogu obići korisnike, ali to nije moguće u ruralnim krajevima, gdje vam na svakom brdu živi po jedan starac. Tu su i osobe koje pate od demencija, nažalost sve ih je više i one trebaju skrb 24 sata dnevno. Takve osobe često završe kod nas u domu, a da ni ne znamo da boluju od demencije. Ako je riječ o osobi koja bježi ili je agresivna, mi onda moramo raskinuti ugovor, jer nemamo kapacitete riješiti takve situacije. Tu dolazimo i do apsurda, da sufinancirana mjesta u decentraliziranim domovima umirovljenika na neki način zauzimaju zdrave osobe koje bi mogle nastaviti živjeti u svome domu, dok za nemoćne i bolesne u starosti mjesta nema, zaključuje Latin.

Kako će za manje od godinu i pol dana izgledati transformacija malih obiteljskih domova u trgovačka društva i koliko će im država pomoći u toj tranziciji koja nosi nove troškove, nitko od njih još uvijek ne zna. Sigurno je da neki neće moći nastaviti s radom, jer im je vođenje doma bio obiteljski posao kojim se bavila praktički cijela obitelj, dok ubuduće to neće biti moguće.