[VIDEO] Maturirali prije 70 godina, a sastaju se i danas dvaput mjesečno u Maksimiru
Učenici Klasične gimnazije maturirali su davne 1949. godine. Iako je otad prošlo sedam desetljeća, sastaju se svaki drugi četvrtak u mjesecu u Maksimiru. Svoje uspomene čuvaju u razrednoj knjizi koja se svake godine nadopunjuje te danas broji više od 900 stranica. Film u kojem se prisjećaju školskih dana, profesora, đačkih spački, ljubavi i prijateljstava snimili su današnji učenici iste škole.
Maturanti generacije 1949. (Snimak zaslona/Youtube)
“Zajedno smo bili osam godina. U tih osam godina prošli smo svašta, od straha i rata, gladi… Vjerovali ili ne, mi se i danas prvi i treći četvrtak, tko može, sastajemo na kavi u restoranu Maksimir” – počinje ovu prelijepu priču 70 godina nakon mature jedan od učenika.
Uz kavicu se prisjećaju đačkih dana, listajući bogatu knjigu uspomena i gledajući stare fotografije. Ove je godine njih 12-ero još jednom zasjelo u svoje nekadašnje školske klupe Klasične gimnazije. Pritom su pokazali kako ih znanje latinskog jezika još uvijek nije napustilo.
Švercali se u kino i roditeljima krali cigarete
“Došao sam u Zagreb 1940. godine. U školu me upisao prijatelj tadašnjega ravnatelja Prve klasične gimnazije” – prisjeća se Zvonimir Zorić.
Ivan Maričić i Vesna Palmović prisjetili su se tadašnjih profesora koji su bili poznati po svojoj izvrsnosti, ali i strogoći. Poseban strah i trepet bio je onaj iz matematike koji je učeniku Mati rekao slijedeće:
“Mato, nije za tebe matematika, već je za tebe Mate-motika!” – zapisano je u knjizi uspomena.
Ne čudi stoga ni podatak da je više od polovine razreda završilo na popravku, zbog čega su se mnogi ispisali iz škole pa su dva razreda spala na jedan mještoviti.
Mnogi su se bavili i sportom, a tjelesni je predavao poznati hrvatski sportski djelatnik, Ferdo Krizmanić. Tako se u školi igrao čak i hokej, a sportska događanja pretvorila se se u pravi društveni događaj. No, nisu svi imali novca za opremu za tjelesni.
“Ako smo i imali, imali smo za kino i kazalište, i to na stajanje” – prisjeća se umirovljenica Vesna.
No, u kulturi se uživalo i zahvaljujući švercanju, a od roditelja su se krale i cigarete za izlazak. U školskim se klupama i šaptalo i prepisivalo, baš kao i danas. Tako su za vrijeme testa iz matematike znali otšarafiti i srušiti klupu kako bi odvratili pozornost profesora.
Podmetnuli učeniku koji je krao sendviče
Imali su i duhovite nazive za razne školske aktivnosti. Školu su zvali “kuća mržnje”, zbornicu “trg lopova”, dolazak inspekcije “ubojice su među nama”, a čitanje stripova “zabranjene igre”.
Jednom dečku koji im je krao sendviče, prisjećaju se dvije duhovite umirovljenice, podmetnule su dvije šnite kruha između kojih su stavile malo putra i “dreka” no on je to shvatio tek nakon što je uzeo griz. Bilo je učinkovito, jer nikada više nije ukrao.
Imena profesora ne samo da pamte, nego obilaze i njihova grobna mjesta. Najdraži im je bio profesor Sabadoš, koji ih nikada nije ispitivao, nego ocjenjivao kroz razgovor. Relacija između profesora i učenika kod njega je počivala na emociji.
Čak tri para iz razreda okrunila su svoju vezu brakom, a neka najbolja prijateljstva traju još i danas.
Danas su sretni da se mogu naći, oni preostali koji su preživjeli, i vidjeti kako dišu. Jer, ne treba zaboraviti da je riječ o generaciji koja je proživjela dva rata, a ovo im je četvrta država.
