Slijepi planinar Feručo (65) krenuo na put dug 1.100 kilometara, hodat će do Istre 50 dana

Jasmina Grgurić
25. rujna 2020.
Novosti
A- A+

Da godine ne znače ništa, dokazuje 65-godišnji planinar Feručo Lazarić iz Svetvinčenta koji će, iako slijep, prehodati 1.100 kilometara dug put. Pedeset dana puta s Prevlake prema Istri u sklopu Via Adriatica traila započeo je jučer ujutro s prijateljem i vodičem.

Feručo Lazarić Snimak zaslona/Youtube

Iako slijep, 65-godišnji planinar Feručo Lazarić iz Svetvinčenta započeo je jučer ujutro avanturu života. S prijateljem Sergiom Ostovićem (65) i vodičem Zlatkom Mihocekom –Torpedom (61) planira u 50 dana prepješačiti oko 1.100 kilometara dugu rutu od Prevlake do Istre, u sklopu Via Adriatica traila. Staza je to koja se proteže od Rta Kamenjak u Istri pa sve do Dubrovnika i Prevlake. Nakon Brela, hodat će bez vodiča s članovima planinarskog društva Mosor iz Splita.

Osjetila mu rade sto na sat

Ova 94-godišnja starica pješice je hodočastila više od 900 kilometara

“Dnevno planiramo prijeći oko 30 kilometara, ali sve ovisi o vremenskim uvjetima toga dana. Za ovu avanturu pripremao sam se oko dva mjeseca. Vrijeme je sad predivno, a iako ne vidim oko sebe ništa, osjećam miris mora, prirode i sva druga osjetila mi rade sto na sat. Predivno je i neopisiv je osjećaj. Nema granica i nema “ja to ne mogu”. Mogu sve što poželim samo ako sam dovoljno uporan” – kazao je Feručo za 24 sata hodajući planiranom rutom.

Ruta je poznata vodiču koji ju je prešao prošle godine pa donekle znaju što mogu očekivati. Ipak, noć prije puta spavali su od uzbuđenja jako malo. No, fokus valja prebaciti na hodanje i disanje, trenutak, a ne brigu što će biti sutra, preksutra… Jer, hodati 30 kilometara dnevno ne bi bilo lako ni bez tereta, a kamo li sa 18 kilograma opreme na leđima. U naprtnjačama su šatori, voda, hrana, kuhalo, vreće za spavanje…

Sljepoća kao blagoslov

Osim napora i tereta, tu je i štap za hodanje pa se Feručo jednom rukom oslanja na rame vodiča, dok mu u drugoj u hodu pomaže štap.

“Moja sljepoća je meni na neki način i blagoslov. Smatram se sretnim čovjekom jer unatoč sljepoći uživam u životu punim plućima. Osobe koje vide i kreću se primjerice šumom, uglavnom gledaju ljude oko sebe, kako je tko obučen, što radi, a ja slušam zvukove oko sebe, pjev ptica i šum lišća. To je neprocjenjivo bogatstvo i trebalo je otkriti i ostala čula osim vida kojeg sam izgubio” – objasnio je Feručo koji je bez vida ostao prije dvadeset godina.