[REPORTAŽA] Starci poplavom odsječeni od svijeta: Čamcima im stižu kruh, mlijeko i lijekovi

S interventnim timom Crvenog križa obišli smo starce čije je kuće u mjestu Brkiševina na području Letovanića od ostatka svijeta odsjekla rijeka Kupa. Sami, stari i zaboravljeni u svojim domovima opkoljenima vodom ovise o svakodnevnom dovozu kruha, mlijeka i lijekova, a najveći vodeni val – tek čekaju. U njihova dvorišta uplovili smo čamcem.

Dramatična poplava na području Letovanića četvrti dan ne da mira mještanima, čije kuće brane pripadnici Hrvatske vojske i vatrogasci. Najveći „vodeni val“ tek iščekuju. Vodom opkoljene domove u Starom Brodu i Brkiševini s lijekovima, hranom i ostalim potrepštinama, do kojih sami ne mogu doći, svakodnevno obilaze djelatnici sisačkog Crvenog križa, Miro Smajo i Igor Čičak. Najteže je pritom starijim žiteljima sela Brkiševina do čijih smo kuća, inače cestovnim putem, doplovili. Kroz više od metra dubine uz potopljene ograde čamcem uplovljavamo u dvorište 76-godišnje bake Kate Perinić.

“Nije nam prvi put, prolazimo isto svake godine od 2014. kada je bilo najgore. Sva ta Kupa od Karlovca dolazi k nama. Imam svinje i ostalu živad, strah me je da sve ne završi u rijeci. Dok voda nije u kući, dobro je. U mirovini sam od kraja 80-ih godina, teško se više i sjetiti kada je to bilo. Imam 825 kuna poljoprivredne mirovine, živim od toga sama samcata. Obilaze me inače djeca i pomažu” – kaže baka Kata.

Kruhu i mlijeku razveselili su se i njezini susjedi, 74-godišnja Jaga i 83-godišnji Nikola Mioković.

“Već nam znači puno da nas dođete posjetiti i reći koju riječ, a kamo li ostalo. Odsječeni smo. Letovanić barem ima put i trgovinu, a mi nemamo ništa i ne možemo nikuda, a vi ste prvi novinar koji nam je došao. Svi uvijek snimaju samo Stari Brod jer je bliže. Živimo od poljoprivredne mirovine i vrta dok možemo, a imamo i djecu. Nismo se opskrbili na vrijeme jer nismo znali da će biti baš tako. Voda je brzo navrla i svakim je danom sve dublja. Osim toga, nemamo ni novca da kupujemo mjesec dana unaprijed. Svi smo tu stari, mladih nema” – kaže nam ovaj umirovljeni bračni par.

Nude nas pićem, ali mi žurno nastavljamo dalje. Stižemo do još jedne obitelji istoga prezimena, Božice i Branka Mioković.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Ne stižu nam dobre vijesti, Kupa kod nas stalno raste. Više ne možemo u nju gledati. Bavili smo se poljoprivredom, a ja sam upravo zašla u mirovinu koja iznosi 1.050 kuna, a suprug ima vojnu pa je malo lakše. Uzgajamo povrće, imali smo i krave pa smo sireve pravili, držali pure za Božić, patke… Od mirovine ne možeš živjeti” – kaže gospođa Božica.

Do kuća nas je čamcem dovezao jedan od mještana, 65-godišnji Stjepan Perinić. Bolestan i sam, živi od socijalne pomoći i nešto zemlje. A za sigurnost našeg tima svake sekunde brinuo se mladi student Dino Grizelj koji se s vodenom stihijom kao spasilac Crvenog križa suočava – volonterski. S članovima interventnog tima, Nikolom Mrđenom i Lukom Blaževićem, cijeli dan proveo je prevozeći pomoć stanovnicima Starog Broda. Oni su odabrali onaj najteži dio posla. Netko mjeri šećer, kaže, a netko pliva u Kupi.

Stižemo i do umirovljenog Slavka Dobrinića.

“Eto, ja sam sa svojom mirovinom zadovoljan, pregura se nekako i sve je dobro dok redovno dolazi. Opskrbio sam se za par dana unaprijed prije poplave, ali kruh i mlijeko mi dobro dođu jer toga nema. Hvala što nas posjetite, da nam barem netko dođe” – kaže 75-godišnji Slavko koji je mirovinu zaradio u Institutu sisačke Željezare.

A dok se Kupe ovih dana svi užasavaju, njegov brat Josip priliku je iskoristio za ulov dva šarana koja će pripremiti kada stigne obitelj na Veliki petak.

Napokon stižemo i do posljednje kuće u kojoj nas sretna dočekuje 83-godišnja baka Jana.

“Budete i sutra došli? Mislila sam da ste me zafrkavali kada ste rekli da ćete i danas doći. Imam par kokoši, njih sam sklonila, ali izgleda da će ipak sve biti u redu. Stara sam pa ne mogu sama u trgovinu. Što god da se dobije, to je uvijek dobro. Kakve koristi ima od toga da plačem i brinem se?” – priča nam vedra starica Jana. Doktoru ne ide jer nema prijevoz, ali lijekove pije. I tako već deset godina, no zdravlje je ipak služi.

Uskačemo u čamac i vraćamo se rijekom do vozila, a makadamom i cestom, koju na nekoliko mjesta brane zečji nasipi i pumpe, stižemo do Letovanića.