Muzikoterapija: Za ovu bolest nema lijeka, ali muzika pomaže

Josip Mihaljević
17. svibnja 2019.
Novosti
A- A+

Osim zabavnog, rekreativnog i kreativnog sadržaja, na Sajmu za zrele generacije ‘Pravo doba’ održavala su se i stručna predavanja. Nama je u oko upalo predavanje pod nazivom Muzikoterapija i osobe s demencijom, a tamo smo naučili pregršt zanimljivosti.

muzikoterapija

Foto: Youtube screenshot

Jedno od stručnih predavanja koje nam je zapelo za oko na Sajmu za zrele generacije ‘Pravo doba’ bilo je predavanje o muzikoterapiji. Naučili smo da glazba i muzika nisu isto, iako se najčešće koriste kao sinonimi.

Sama riječ muzika potječe iz starog grčkog, a uz nju se uvijek veže još jedna riječ – techne – koja označava rad. Prvi dio asociran je s muzama, koje su u grčkoj mitologiji bile boginje zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Onaj koji je u to vrijeme bio nadahnut muzikom, pjesništvom ili umjetnošću – govorilo se da je muzičan čovjek.

Već sada vidimo da se pravi jasna distinkcija od običnog stiskanja dugmeta ‘play’ na kazetofonu, nego se radi o nečem kompleksnijem.

Korištenje muzike u medicinske svrhe

Mag. act. soc. Ana Vlašić održala je zanimljivo stručno predavanje na temu muzikoterapije i kako s njom pomoći osobama s demencijom.

Muzikoterapija ne znači da pacijenti, najčešće stariji ljudi s demencijom, uče svirati instrumente. Radi se o planskom i prilagođenom programu koji postiže nešto puno dublje. Sudjelovanje u muzikoterapiji osimišljeno je kako bi pacijenti pozitivno reagirali na okolinu u kojoj se nalaze. Drugim riječima, koriste muziku u “nemuzičke” svrhe.

Tradicija muzikoterapije razlikuje se diljem svijeta, budući da muzika na koju smo “navikli” i koja budi emocije u nama nije ista u čitavom svijetu.

“Svi ljudi u sebi posjeduju urođenu muzikalnost. Muzikalnost je čvrsto ukorjenjena u našem mozgu i na nju ne utječu ozbiljna neurološka oštećenja i traume mozga”, kazala je Ana Vlašić.

Nekoliko primjera

Gospođa Vlašić je u svojem zanimljivom predavanju ispričala nekoliko zanimljivih primjera iz muzikoterapije. Tako je opisala jednog korisnika s naprednim stadijem demencije koji je često znao ponašati se nepredvidljivo ili čak imati agresivne ispade.

Jednom prilikom, kada je Vlašić kod sebe imala omanju gitaru (ukulele), ona je primijetila kako on gitaru promatra s velikom znatiželjom. Nakon što ju je malo isprobao, držao je koncentraciju punih sat vremena i oduševljeno svirao instrument.

Prosječnom čovjeku ovo možda neće značiti puno, ali ona je kao stručnjakinja okupljene gledatelje uvjerila da je to ogroman uspjeh za osobu s tako naprednim stadijem demencije.

U drugom primjeru, navela je kako su s jednom većom grupom slušali starogradske zagrebačke ljubavne pjesme. Jedna se korisnica u tom trenutku slomila i s njima podijelila priču o seksualnom zlostavljanju iz djetinjstva. Iako to možda zvuči grozno, Vlašić je kazala kako su oni kao grupa spremni na sve slučajeve i da su i pacijenti i stručna služba jedan tim koji njihov prostor čini sigurnim. Zaključila je kako je to još jedan primjer kako muzika prodire u naša sjećanja, mozak i kako većina ljudi slično reagira na takve primjere.

Dokazano funkcionira

Muzikoterapija dokazala se kao korisna starijim ljudima diljem svijeta. U brojnim zemljama se koristi s velikim fokusom na osobe s demencijom, a muzička interakcija se pokazala kao ključni faktor za poboljšanje zdravlje starijih ljudi.

Od “opipljivih” utjecaja ona se manifestira kroz poboljšano društveno ponašanje, smanjenje hiperaktivnih epizoda i čak poboljšanje u kognitivim defektima koji se mjere testovima orijentacije i testovima prepoznavanja lica.

Ipak, efektivnost tretmana snažno ovisi o samomo pacijentu, kao i kvaliteti i duljini tretmana. Muzikoterapija ne mora uopće biti instrumentalna, to može biti pucketanje prstima ili obično pjevanja.

Jedna studija je pokazala kako muzikoterapija djeluje na naš mozak: on neprestano filtrira sve zvukove koje čujemo i umjesto nas bira one koje smatra važnima. Tako će vam mozak obratiti više pozornosti na osobu koja priča s vama, a manje na bučnu autopraonu preko puta ceste. Mozak, kakav god on bio, poznatu glazbu prepoznaje kao poznatu i aktivira druge dijelove mozga koji su usko vezani uz društvenu interakciju. Time muzika postaje sredstvo komuniciranja, bez previše “opterećenje” za standardne kanale komunikacije.