Istaknuto [Intervju] Pravobraniteljica Lora Vidović: Ohrabrite starije da se otvore i podijele problem

[Intervju] Pravobraniteljica Lora Vidović: Ohrabrite starije da se otvore i podijele problem

O pravima starijih osoba u Hrvatskoj razgovarali smo s pučkom pravobraniteljicom Lorom Vidović iz čijeg su Ureda u proteklom razdoblju pokrenute značajne inicijative, od detektiranja stanja u domovima umirovljenika do strožeg kažnjavanja nasilja i zanemarivanja starijih kao i zakonske izmjene ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Lora Vidović (foto: Ured pučke pravobraniteljice)

Nedostatak zaposlenih u domovima za starije i nemoćne, kao i njihova nedovoljna educiranost o ljudskim pravima, glavni su uzrok smanjene kvalitete skrbi i njege, iako su korisnici upravo djelatnike istaknuli kao najjaču kariku sustava. Obavljanje njege bez zatvaranja vrata ili korištenja paravana narušava dostojanstvo i intimu starijih osoba, što je uočeno kao jedan od najvećih problema. Također, stomatološke usluge nisu zadovoljavajuće, dok onih ginekoloških – nema, otkriva nam u intervjuu pravobraniteljica.

Koliko i kakve domove za starije ste obišli do sada, koje ste probleme uočili i što bi konkretno trebalo poduzeti da se oni riješe? Što možemo zaključiti o trenutnom stanju?

Do sada smo od 2015. nenajavljeno obišli osam domova za starije i nemoćne, među kojima su i privatni i decentralizirani, tzv. županijski, a nalaze se u Rijeci, Zagrebu, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Splitu, Puli, Belom Manastiru i Osijeku. U njima je smješteno između 64 do 684 korisnika, a s njima, kao i s djelatnicima, smo razgovarali prema vlastitom odabiru i bez ičijeg nadzora. S pozitivne strane, mogu reći da se u domovima koje smo obišli korisnicima ne ograničava sloboda kretanja, njihova njega je redovita, kao i održavanje higijene prostorija. Isto tako, korisnici su nam u razgovoru isticali djelatnike kao najjaču kariku sustava, što je uistinu značajno.

No, iako u obilascima nismo naišli na postupanja koja mogu predstavljati mučenje, jesmo na ona koja mogu biti ponižavajuća, narušavaju dostojanstvo korisnika ili mogu kršiti njihova prava. Uzroci niza problema zapravo su nedostatak zaposlenih, što direktno utječe na kvalitetu skrbi i njege, kao i njihova nedovoljna educiranost o ljudskim pravima. Primjer je obavljanje njege korisnika u sobi, pri čemu vrata ostaju otvorena ili se ne koristi paravan koji bi ih zaštitio od pogleda, čime se zadire u njihovu intimu, narušava dostojanstvo i pravo na privatnost.

Nedostatna zdravstvena skrb, izostanak izričitog pristanka i mirovina na računu doma

“Kad govorimo o primarnoj zdravstvenoj skrbi, ona je u domovima različito organizirana. No, ne obuhvaća stomatološku zaštitu u zadovoljavajućem opsegu, dok ginekološka u potpunosti izostaje, iako su većina korisnika u domovima zapravo – korisnice. Problematična je i situacija u kojoj je starija i poslovno sposobna osoba smještena u dom na zahtjev neke druge osobe i bez njenog izričitog pristanka. Isto vrijedi i za praksu kojom mirovina korisnika sjeda na žiro račun Doma, a onda mu se razlika između njenog iznosa i cijene smještaja isplaćuje na blagajni Doma, što ugrožava dostojanstvo i zadire u privatnost.”

Zatim, domovi nisu imali razrađene protokole ulaganja prigovora i pritužbi, a korisnici su rekli da ih pri smještaju nitko nije ni upoznao s pravom na pritužbu. To je tek dio uočenih problema, a nakon svakog obilaska smo o njima i o preporukama za njihovo uklanjanje pisali čelništvu Doma, nekad i resornom ministarstvu. Nakon toga su, primjerice, regulirali postupak podnošenja i rješavanja pritužbi korisnika, počeli zatvarati vrata prilikom obavljanja njege i održali edukacije osoblja o poštivanju privatnosti i dostojanstva korisnika, osigurali stomatološke i ginekološke usluge.”

Je li tretman starijih osoba bolji u javnim ili privatnima domovima? Koji su problemi na tom polju što se tiče uvjeta, dostupnosti smještaja, usluga i cijena?

Što se tiče uvjeta, nema strogog pravila – decentralizirani domovi su uistinu skromnije opremljeni, starim namještajem, ali različit dojam smo stekli i u privatnim domovima – dok u jednom sobe izgledaju kao bolničke i nemaju, recimo, dovoljno stolica za sve osobe koji koriste tu sobu, drugi je dom izgledao kao da je riječ o kućnom smještaju. Slično vrijedi i za kvalitetu njege i skrbi – ona je višeg standarda u privatnim domovima, ali i u jednom od njih smo naišli na manjak zaposlenih, što mora utjecati na kvalitetu. S druge strane, cijena smještaja znatno je niža u decentraliziranim domovima, ali je on i teže dostupan – na mjesto se čeka četiri do osam godina, dok je u privatnim domovima 10 posto kapaciteta prazno.

Nova Strategija socijalne skrbi za starije osobe 2017. – 2020. predviđa razne mjere, od pojačanih inspekcijskih nadzora u domovima na lokalnoj razini do deinstitucionalizacije smještaja starijih osoba te njegove pravednije dostupnosti. Hoće li ona zaživjeti u praksi, što je najvažnije i koja pitanja nisu obuhvaćena?

Iskreno se nadam da će mjere razrađene u Strategiji uistinu i zaživjeti u praksi jer je neosporno da starije osobe u Hrvatskoj treba snažnije zaštititi. Recimo, sada tek 5 viših inspektora nadzire oko 4.700 pružatelja usluga socijalne skrbi za starije, djecu, osobe s invaliditetom i druge, tako da zaista ne možemo govoriti o učinkovitom nadzoru, a u Strategiji je prepoznata potreba za reformom organizacije rada inspekcije. Mi smo dali prijedloge tijekom javne rasprave i dio je prihvaćen, dok će oni koji nisu prihvaćeni biti razmotreni u drugim postupcima, primjerice prilikom izrade nove Mreže socijalnih usluga ili izmjena Zakona o socijalnoj skrbi. Tako je prije nekoliko tjedana izmijenjen Zakon o socijalnoj skrbi i jedna od novosti je upravo naš prijedlog – da pružatelji usluga socijalne skrbi ne smiju sklapati sa svojim korisnicima ugovore kojima bi došli u vlasništvo njihove nekretnine, a isto vrijedi i za članove njihovih obitelj te zaposlenike, kao i članove obitelji zaposlenika. To je, sigurna sam, iznimno važna mjera prevencije ekonomskog zlostavljanja starijih osoba putem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Jako često upravo nakon potpisivanja tih ugovora ostanu i bez nekretnine i bez skrbi. Ovo je tek jedan zaštitni mehanizam koji smo predložili, a i na ostalima ćemo nastaviti inzistirati, poput osnivanja registra davatelja uzdržavanja.”

Od siječnja 2018. na snagu stupa novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji zanemarivanje i nasilje nad starijim osobama tretira kao prekršaj s visokim kaznama. Hoće li on dovesti do poboljšanja s obzirom da starije osobe uže članove obitelji rijetko prijavljuju, kao i struka na terenu. Kako to riješiti?

Svakako da su ove novosti u Zakonu o zaštiti od nasilja obitelji način na koji može doći do promjena na bolje, naravno ako će se on primjenjivati i ako će sudska praksa biti takva da ima učinka, odnosno prevenira nasilje i štiti žrtve. Struka na terenu, odnosno zdravstveni radnici, zaposleni u humanitarnim organizacijama i organizacijama civilnog društva, djelatnici u ustanovama socijalne skrbi i drugi, dužni su prijaviti nasilje za koje doznaju u svom radu. Što se tiče članova obitelji, prijatelja i susjeda, na njih i ovim putem apeliram da to učine, jer bez njihove prijave nasilje vrlo vjerojatno i neće prestati.

Što možemo kao pojedinci učiniti i osvijestiti o ponašanju prema starijim i nemoćnim osobama o kojima nismo samo obvezni skrbiti, nego ih i tretirati s poštovanjem?

Prije svega, razgovarajte sa starijima, budite s njima u kontaktu i iskoristite priliku informirati ih o njihovim pravima. Ohrabrite ih da se otvore i podijele svoj problem s nekim kome vjeruju ili da ga prijave nadležnima. Raspitajte se koja je prava adresa za prijavu – ako je riječ o nasilju ili prevari, onda policiji; ako je riječ o problemu ostvarivanja nekog prava ili diskriminaciji, onda nama; ako im je potreban pravni savjet, onda svom uredu državne uprave ili udrugama koje pružaju besplatnu pravnu pomoć.

I, naravno, nemojte zaboraviti na starijeg susjeda, profesora, baku ili djeda koje sretnete u javnom prijevozu – običan pozdrav, topla riječ ili samo pitanje „kako ste?“ ponekad može itekako puno značiti.