Život ispod dna: 92-godišnjakinji iz Harkiva je hladan podrum postao cijeli svijet, jer vani bjesni rat
Marija Nikolajevna je 92-godišnjakinja iz Harkiva koja je posljednja četiri mjeseca provela u podrumu, čisteći vojne memorabilije svog pokojnog muža i prisjećajući se nekih boljih vremena. Ne izlazi iz debele zimske jakne, a spava na krevetu improviziranom od paleta i ograđenom dekama kako joj ne bi bilo hladno.
Brojne starije osobe mjesecima žive u podrumima dok iznad razine tla bjesni rat. | Foto: Screenshot: YouTube/Hromadske
Harkiv je drugi grad po veličini u Ukrajini. No, kako se nalazi svega pedesetak kilometara od granice s Rusijom, bio je meta teških bombardiranja. Iako pod opsadom, grad je i dalje pod ukrajinskom kontrolom. Malo to znači njegovim žiteljima; većina ih je otišla, a oni koji su ostali suočavaju se s ratom, uglavnom skriveni u podrumima. Među njima je i 92-godišnja Marija Nikolajevna.
Preživjela je sve strahote Drugog svjetskog rata. Njena je obitelj bila prisiljena udomiti njemačkog oficira. Svog pokojnog supruga, tada već ratnog heroja Vasilija Emeljanoviča upoznala je nakon rata u Harkivu, iako potječu iz istog sela u Poltavskoj oblasti. S njime je dobila dvoje djece. Radila je kao inženjerka u zrakoplovnoj industriji, što je u to vrijeme bio izuzetno cijenjen posao.
Ali, sada Marija Nikolajevna teško može dozvati sjećanja na ta svijetla vremena. Nakon smrti supruga, njen se život sveo na pogled kroz prozor svoga stana i posjete kćeri. U posljednja četiri mjeseca, njen svijet postao je podrum, piše Reuters. U njemu živi s kćeri, zetom i mačkom. Teško se kreće pa jedini tračak svjetla kojeg vidi je ono koje dolazi sa stubišta koje vodi na ulicu.
– Zaboravila je kako grad izgleda, zbunjena je i ne zna kamo da ide, što da radi, kako da legne, kako da spava, kako da se sakrije. Ne čuje dobro pa moramo sve zapisivati. Bilo je jako teško, još uvijek jest, ali pronašli smo način, rekla je njena kći Natalija.
Život pod opsadom
Mariji i Nataliji domovi oštećeni su u granatiranjima. Natalijina se kuća nalazi u jednom od najžešće bombardiranih dijelova Harkiva. Kad su napadi započeli, dogovorila se sa susjedima da provjere kako je njena majka, koja je živjela na drugoj strani grada.
– Jedne noći me susjed nazvao i rekao da je blizu njenoga stana došlo do eksplozije i da je nestalo struje. Uspjela sam doći do svoje majke koja je bila u suzama dok se pokušavala obući u zamračenom stanu, opisala je Natalija.
Njen suprug Fedor jedva je našao taksista koji će Mariju prebaciti na drugu stranu grada pod opsadom, u njen budući dom. U podrum.
Izblijedjeli sjaj prošlih vremena
Sjaj i blještavilo poslijeratnih vremena, Marija je zamijenila ponovnim prisjećanjem na strahote otprije gotovo 80 godina u kojima je njena obitelj imala posebno mjesto. Redovito čisti odličja svog pokojnog supruga; orden Domovinskog rata (kako se na prostoru bivšeg SSSR-a naziva Drugi svjetski rat, op.a.) za sudjelovanje u operacijama protiv Nijemaca i medalju za borbu protiv Japana. Kad se ne bavi vrijednim memorabilijama, Marija čita časopise o psima, koje je njen zet uspio izvući iz stana pri evakuaciji.
Spava na madracu postavljenom na drvene palete, a “spavaća soba” su joj tri deke od flisa, podignute pored “kreveta” kako bi je zaštitile od hladnoće i vlage podruma. Gotovo da ne izlazi iz debele jakne s ovratnikom. Rat ju je toliko udaljio od stvarnosti da je putem WhatsAppa pitala svoju 31-godišnju unuku Mašu puca li se ondje gdje ona živi, iako živi u New Yorku.
– Ne, mama, tamo je dobro, toplo je i tiho. Maša nas želi sve odvesti tamo, ubacila se Natalija u razgovor.
Hoće li im se to zaista ostvariti, obitelj ne zna. Samo žele da rat što prije završi.
– Kad će ovaj rat završiti? I o kome to ovisi? O političarima? O nama? O vojsci? To je nedopustivo u naše vrijeme, to je divljaštvo. Da moja punica i drugi stariji ljudi koji imaju 95 godina ili 97 godina trebaju završiti život u takvim uvjetima. Što se prije ovo završi, to bolje, uz brojna pitanja zaključio je zet Fedor.
