[KOMENTAR] Pernaru ne trebaju stariji glasači, a u Saboru će biti narednih 50 godina

Josip Mihaljević
7. travnja 2020.
Kolumne
A- A+

Ivan Pernar se pita je li normalno da su svi mladi ljudi mjesecima u kavezu radi onih koji su jednom nogom u grobu. Ta izjava vas ne bi trebala pretjerano šokirati ili zabrinuti. To nije “stav mladih”, nego jednostavna kontraška prilagodba trenutačnoj situaciji. Kada se dogodi neki velik događaj poput ove pandemije, Pernar će prvo pričekati i vidjeti koji je službeni stav većine, a onda će mu službeni stav većine poslužiti kao kompas u kojem smjeru treba krenuti. Najčešće suprotnom.

ivan pernar

Foto: Ivan Pernar | Youtube screenshot

Ivan Pernar je, blago rečeno, netipičan političar u Hrvatskoj koji je iznimno uspješno izgradio alternativne kanale komunikacije sa svojim biračima. Na Facebooku ga prati preko 300 tisuća ljudi, Youtube kanal mu ima oko 46 tisuća pretplatnika, a Instagram gotovo 30 tisuća pratitelja. Sve to mu omogućuje jednu stvar – direktnu komunikaciju s biračima i zaobilaženje medija. Medijima je možda zanimljivo kada te prvi put iznesu iz Sabora, drugi put već manje, treći put ajde, ali kod četvrtog puta to već prestaje biti vijest.

Zato je na društvenim mrežama nevjerojatno produktivan, a ta produktivnost mu se kao u ovom slučaju ponekad obije o glavu. Jednostavno ne možeš svaki dan komentirati sto različitih tema bez da ne nažuljaš nekoliko od 300 tisuća ljudi koji ga prate.

Ne može se reći da je neznatiželjna osoba, ali isto tako ne možemo zanemariti njegovu sklonost objašnjavanju svjetskih problema kroz razne “alternativne” teorije u kojima gotovo uvijek zle elite rade protiv naroda. To je, uostalom, njegova politička platforma koja mu je do sada donijela i probitak u parlament, a vrlo vjerojatno i dugu političku karijeru u Saboru u budućnosti.

Izborni zakon će ga držati u Saboru sljedećih 50 godina

ivan pernar

Pernar: "Smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana da bi neki pradjed živio tjedan dana dulje?"

Aktivizam oko deložacija je vrhu Živog zida poslužio kao odskočna daska za prelazak izbornog praga i dolazak u Sabor. Tu su stekli veliku popularnost, ali su na kraju otišli u drugačijim smjerovima. Svima je poznato kako su se spektakularno raspali prošle godine uoči izbora za Europski parlament. Ivan Vilibor Sinčić prigrlio je nešto umjereniju, ozbiljniju stranu Živog zida, Branimir Bunjac je letio preblizu Suncu te je označen negativcem i škartiran je iz stranke, a Ivan Pernar je ostao vjeran iskonskim, maksimalno nekonformističkim idejama koje je potom uspješno popularizirao u dijelu birača.

Sinčić ode u Bruxelles, Pernar je ostao u Saboru, a sad je šef Stranke Ivana Pernara. Ta će stranka u budućnosti glumiti nacionalnu političku stranku, iako se zapravo može opisati kao regionalni projekt – Pernar će graditi infrastrukturu po čitavoj zemlji, iako je jedini cilj da u izbornoj jedinici u kojoj se on kandidira pređe prag od 5 posto i osvoji jedan mandat.

Od 300.000 fanova na Facebooku (od kojih odmah dobar broj možemo otpisati jer su iz susjednih zemalja), Pernaru treba malo više od 10 tisuća glasova u nekoj izbornoj jedinici da probije prag i osigura si novi mandat u Saboru. Neće biti lako, ali to bi mogao raditi idućih pedesetak godina svog života.

Napravio je jednu genijalnu stvar i tu dolazimo do njegovog odnosa prema starijima oko koronavirusa. Naime, njemu stariji glasači uopće ne trebaju! Čim je osvojio mandat, posijao je sjeme budućeg uspjeha. Napravio je turneju po školama diljem Hrvatske, što niti jedan domaći političar u prošlosti nije napravio, a mnogi mladi ljudi (i budući birači) su prvi dodir s politikom imali upravo preko Ivana Pernara.

Pernar igra na kontru

Sindikat umirovljenika zgrožen Pernarom: "Ovo je nastavak njegove netrpeljivosti prema starijima"

Ovdje nije problem u tome što se saborski zastupnik naivno i znatiželjno pita koje su smrti doista posljedice koronavirusa, a koje nisu. Vjerojatno je i brojnim drugim ljudima to pitanje palo na pamet, a ako potražite odgovor na njega doći ćete do zaključka medicinske struke da nisu sve smrti od koronavirusa iste. Neće se, primjerice, netko pozitivan na koronavirus računati u službenu statistiku smrti od koronavirusa ako mu je kao u crtićima klavir pao na glavu dok je šetao ulicom. S druge strane, ako netko boluje od leukemije, dakle ima kompromitiran imunološki sustav i zarazi se koronavirusom – vjerojatno se hoće voditi kao smrt od koronavirusa. Ipak postoji dobra šansa da bi leukemiju, da nije bilo virusa, preživio.

Problem je nešto drugo, a radi se o tomu kako gledamo na ljudske živote, a u ovom slučaju i na starije u Hrvatskoj. Ivan Pernar pita svoje fanove smatraju li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje. Pita se i tko je više sebičan, on koji se usuđuje to pitati, ili umirovljenik koji ima 88 godina, pet dijagnoza i, zamislite, želi živjeti još najmanje 10 godina i smatra da bi zbog njega svim ostalim ljudima trebao stati život. To su Pernarove riječi.

Takva misao, slažete se, odjeknut će više među mlađom populacijom nego starijom koju će potencijalno i uvrijediti. Međutim, ima jednu logičku rupu – država nije u karanteni referendumom umirovljenika. Umirovljenici nisu glasali za uvođenje karantene kako bi sebično zagorčali život mladima i živjeli još deset godina dulje. Oni s tom odlukom nemaju apsolutno ništa.

I zato imamo protupitanje za Ivana Pernara: smatrate li vi normalnim da u situaciji kada su stariji ljudi nesumnjivo u većem riziku od vas, i kada je država u karanteni mimo njihove volje (!), da im na nos nabijate ekonomsku propast i paralizu zemlje kao da se radi o njihovoj krivici?

________________________________________________

*Komentar je stav autora