Komentar: Njima nitko ne nudi zaštitu – žene s invaliditetom zaslužuju bolji tretman

mirovina.hr
4. srpnja 2018.
Kolumne
A- A+

Tužan i žalostan pišem ovaj osvrt. Prožima me nemogućnost, nemoć, mali bitak moje prolaznosti, dok toliko žena s invaliditetom vapi za pomoć. Poprilična pasivnost društva, nedorečenost sistema u prevenciji i zaštiti žena s invaliditetom od nasilja, frustrira, ali i aktivira mobilnost za koju bih želio da služi u zaštiti žena s invaliditetom, koje su osjetljivo tkivo društva, a zaslužuju pijedestal ponosa.

piše: Tugomir Eršek

Foto: pixabay.com

Treba dati puni doprinos u sprječavanju nasilja nad ženama s invaliditetom. One su izolirane i stigmatizirane u društvu, te su često izložene raznim oblicima nasilja – fizičkom, psihičkom, tjelesnom i seksualnom. Najviše nasilja nad ženama s invaliditetom uočeno je u obitelji i na radnom mjestu.

Na radnom mjestu zlostavljane su od strane poslodavca ili kolega s posla, a u obitelji, žene s invaliditetom su žrtve rodno uvjetovanog nasilja, kao i nasilja uvjetovanog invalidnošću. Nasilje rijetko prijavljuju.

Premalo sluha i volje

Premalo je humanosti, sluha i volje za prihvaćanje žena s invaliditetom u društveno korisnu zajednicu. Needuciranost i neinformiranost te primitivizam, potiču nasilje, šikaniranje, ponižavanje i omalovažavanje žena s invaliditetom. Premalo je skloništa za žrtve nasilja, a samo je jedno u Hrvatskoj potpuno prilagođeno potrebama žrtava.

Savjetovališta i pravna pomoć također su u deficitu. Predrasude i stigme prema osobama s invaliditetom te izoliranost, otežavaju ženama s invaliditetom involviranost u zajednicu te smanjuju mogućnost stvaranja obitelji i roditeljstva. Dakle, za prilagodbu, treba mijenjati cijeli sustav.

Potrebno je:

  1. razvijati nadzorne mehanizme za provedbu mogućnosti osoba s invaliditetom
  2. pratiti primjenu Europske konvencije o ljudskim pravima u Republici Hrvatskoj
  3. prilagoditi skloništa i pojačati savjetovališta za osobe s invaliditetom
  4. poraditi na prevenciji, educirati okolinu žena s invaliditetom
  5. kao oblik prevencije, treba pružiti cjelovitu pravnu pomoć i osnažiti prava osoba s invaliditetom
  6. intenzivnije poraditi na pristupačnosti sadržaja za ove žene
  7. uspostaviti učinkovit sustav zaštite
  8. poraditi na uspostavi integracije osoba s invaliditetom u društvo
  9. educirati društvo i prevenirati nasilje
  10. ugraditi rampe na tramvajima za bolju mobilnost osoba s invaliditetom
  11. ostvariti bolju suradnju udruga kao produženih ruku civilnog sektora
  12. poraditi na prevenciji rodno uvjetovanog nasilja
  13. unaprijediti položaj žena s invalidnošću u društvu

Zagreb nudi pomoć

Od brojnih aktivnosti približavanja potrebitosti osoba s invaliditetom društvu, ima dobrih naznaka rješavanja problema – primjerice, grad Zagreb ima ustanovu za žrtve nasilja. Kampanja “16 dana aktivizma” provodila se u dječjim vrtićima, školama, zatim pri obilježavanju Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, i to u raznim oblicima (letci, brošure, naljepnice) upozoravajući na taj način na osobe s invaliditetom i njihovu postojanost.

Zadnja tema Okruglog stola Udruge invalida rada bila je SOS telefon za žene s invaliditetom nad kojima se vrši nasilje. Cilj SOS telefona jest ukazati na osobe koje vrše nasilje nad ženama s invaliditetom, a isto tako pružiti žrtvama svu moguću pravnu i savjetodavnu pomoć.

Mučno gledanje nasilja bez provođenja sankcija nad nasilnikom i bez zaštite napadnute osobe, dovodi do trpljenja i skrivanja žrtve koje su brutalnim činom dovedene u izolaciju i izopaćene od ostatka društva. Za prokazivanje nasilnih osoba, treba puno hrabrosti i podrške društva, ali nezaštićene žene s invaliditetom nailaze na nedopustivo nerazumijevanje, kako društva i obitelji s kojima žive, tako i sistema koji nema poluge za adekvatnu zaštitu.

Edukacija je prvi korak

Educiranost u obitelji i na radnom mjestu bio bi temeljni preduvjet da se drugačije odnosi prema ženama s invaliditetom. Dakle, s poštovanjem koje zaslužuju. Motiviranost okruženja od izuzetne je važnosti za shvaćanje žena s invaliditetom. One, u borbi za ravnopravnost spolova i jednakopravnost u društvu, zaslužuju čast i poštivanje, jer svojom borbom doprinose boljoj humanosti i svrsishodnosti života uopće, kao važna društveno korisna poluga ravnopravnosti spolova.

Kao eliksir za bolje razumijevanje i prilagodbu, tu su volja, upornost, ljubav prema bližnjem i pomoć u svim oblicima suradnje. Tužan i žalostan pišem ovaj osvrt. Prožima me nemogućnost, nemoć, mali bitak moje prolaznosti, dok toliko žena s invaliditetom vapi za pomoć. Poprilična pasivnost društva, nedorečenost sistema u prevenciji i zaštiti žena s invaliditetom od nasilja, frustrira, ali i aktivira mobilnost za koju bih želio da služi u zaštiti žena s invaliditetom, koje su osjetljivo tkivo društva, a zaslužuju pijedestal ponosa. Za kraj, poslužio bih se nečijom izjavom: “Zajedno ustanimo za više humanosti!”

__________________________________________________

*Kolumna je stav autora

Komentari

Komentiraj