[KOMENTAR] Biste li se cijepili za 10.000 kuna? A za veće plaće?

Josip Mihaljević
11. prosinca 2020.
Kolumne
A- A+

Uf, od kuda da krenemo. Prema anketi koju je na zamolbu HZJZ-a provelo ministarstvo socijale u domovima za starije – dolazimo do prve krupnije ankete o interesu za cijepljenje protiv Covida-19. Korisnici domova koji su praktički bez iznimke definirani kao rizična skupina uglavnom se žele cijepiti – barem njih 73 posto. No, što ćemo s ljudima koji rade u tim istim domovima i skrbe o tim istim ljudima? Kod njih je interes za cijepljenjem iskazalo skromnih 40 posto ispitanika!

Foto: Unsplash

Za početak, Svjetska zdravstvena organizacija smatra da cijepljenje protiv covida-19 treba biti dobrovoljno. U prijevodu, na cijepljenje ne treba nikoga siliti.

Ipak, na sve strane se trubi kako bi bilo poželjno da se procijepi 70 posto populacije jer na toj razini procijepljenosti, barem u teoriji, virus neće moći baš tako skakati s osobe na osobu jer će većina osoba za njega biti slijepa ulica.

Postoje i takozvani prioritetni sektori gdje bi procijepljenost trebala biti veća. Zdravstvo je jedan od njih kako bi bolnice napokon nastavile s donekle normalnim radom, a drugi prioritetni sektor su domovi za starije. Kako u njima, praktički bez iznimke, žive ljudi koji su u ovoj pandemiji proglašeni rizičnom skupinom, poželjna je što veća procijepljenost.

Ministarstvo socijalne skrbi provelo je anketu među domovima za starije, a rezultati upućuju na problem. Što se tiče korisnika, interes za cijepljenjem pokazalo je njih 73 posto. Međutim, što se tiče zaposlenika u tom sustavu, interes je daleko manji – cijepiti se želi njih 40 posto.

Skepsa je zdrava, ali ipak radite tamo gdje radite

Može se argumentirati kako je 73 posto kod samih korisnika zapravo nizak postotak, no što ćemo s djelatnicima?

Skepsa je dobrodošla, cjepivo se zaista razvilo revolucionarnom brzinom i svatko ima pravo na sumnju. Međutim, posao u domu za starije sa sobom nosi veliku odgovornost jer se skrbi o ljudima. Za nevelike plaće radi se težak posao, često bez ikakvog društvenog priznanja ili nagrade.

Kakva je 2020. bila za domove? Pa, bez cjepiva zapravo grozna. Ljudi o kojima se skrbi stavljeni su pod ključ. Dobar dio godine nisu smjeli prošetati do trgovine, a za tu su privilegiju plaćali od 3.500 do 7.000 kuna mjesečno!

Krunoslav Capak kratko je na jednoj konferenciji za medije Stožera civilne zaštite prokomentirao prve vijesti da se “dvije trećine djelatnika u domovima za starije ne želi cijepiti”. Promumljao je kako taj postotak može rasti s vremenom te je najavio kampanju stručnih skupova u kojima će nova cjepiva biti objašnjena i predstavljena laicima.

Ne zvuči obećavajuće.

Igra logike – kako virus uopće ulazi u domove za starije

Ako stariji korisnici ne smiju napustiti glavna vrata doma, većinu vremena provode u svojim sobama, a u hodnicima bjesomučno po naredbi nanose dezinficijense i hodaju s maskama, kako virus ulazi u dom?

Ovo nije igra krivice, nego igra logike.

Logično, virus u domove za starije unose treće osobe. To ne mora biti socijalni radnik, njegovatelj, medicinska sestra ili kuhar u domu, može to biti i dostavljač, član rodbine koji je došao u posjetu, bilo koja treća osoba zapravo.

Iskustvo je pokazalo da virus ipak često u dom ulazi preko djelatnika. Bez njihovog znanja proširi se u fazi netom prije pojave simptoma, a od tada poput domino pločica skače s osobe na osobu, unatoč tomu što je radnik prijavio simptome i otišao u samoizolaciju. Taj se efekt želi spriječiti s dovoljnom procijepljenošću kako bi svi bili sigurniji.

I tu sada dolazimo do etičke dileme ili pak ucjene – hoće li djelatnici svjesno odbiti cjepivo iz bilo kojeg razloga (sve je opravdano jer se radi o osobnom izboru), znajući da rade u domovima za starije i da mogu biti baš taj “okidač”?

Ne zaboravimo da se ovo sve radi zbog samih korisnika domova, kako bi mogli voditi normalne živote, ali isto tako ne zaboravimo da su djelatnici nerijetko u neposrednom fizičkom kontaktu s njima.

Djelatnici domova za starije imaju državu u šahu, a možda i šah-matu

U toj situaciji država će zasigurno izgledati loše ako ne uspije nagovoriti jedan od ključnih sektora da se cijepi.

Ona zapravo ima monopol u sustavu brige za starije – oni donose zakone i pravilnike prema kojima se vi morate ravnati, iako oni često ne odgovaraju struci i ljudima s terena.

Bi li ih država mogla natjerati da se cijepe? Na prvu, da, zašto ne. Ali to bi bio pucanj u koljeno.

Djelatnici u domovima za starije zapravo sada državu imaju u šah-matu ili barem šahu. Država ne može dopustiti da im se podijele bilo kakvi otkazi, kazne ili zabrane jer će se sustav bez njih srušiti. Kad bi se sutra otvorilo 10 velikih novih domova za starije u Hrvatskoj, u njima mjesecima ne bi imao tko raditi jer jednostavno nema toliko radne snage s tim vještinama i voljom za rad u ustanovama takvog tipa.

Biste li se cijepili za 10.000 kuna? Za veću plaću?

Nešto slično se dogodilo sa sezonskim radnicima koji su u kriznim godinama turističku sezonu nosili na leđima. Bili su plaćeni mizerno, radili su 12 sati na dan, a ponekad su si još sami morali plaćati smještaj. Postoje svjedočanstva da su živjeli na tavanima sa žoharima.

Nakon nekoliko uspješnih i rekordnih sezona, sezonci su se prestali javljati na natječaje, a “gazde” su počele paničariti jer “nema dovoljno radne snage”. Iako se velik dio ljudi odselio iz države, radne snage je bilo, samo nije htjela pristati raditi u takvim uvjetima. Zato je kroz samo nekoliko godina zarada sezonskih radnika dosegla pristojne razine, može se reći da su oni natjerali poslodavce na taj potez.

Možda će se nešto slično dogoditi i u domovima za starije, samo je pitanje pod kakvim uvjetima s kojom cijenom. Ako su zdravlje i sigurnost građana na prvom mjestu kao što se papagajski ponavlja cijelu godinu, onda neka se to izvoli i platiti.

__________________________________

Komentar je stav autora