Oleg Mandić – posljednji logoraš Auschwitza: Bez sjećanja nećete imati sa čime usporediti sadašnjost

Oleg Mandić, 84-godišnji Opatijac, za sebe kaže da je nepopravljivi optimist. Mandićevo poimanje svijeta vjerojatno dodatno je učvrstila činjenica da je preživio strahote zatočeništva, kada je kao posljednji preživjeli logoraš 2. ožujka 1945. zauvijek izašao iz koncentracijskog logora Auschwitz.

Mandić je imao samo 12 godina kada su se za njim, njegovom majkom i bakom zatvorila željezna vrata logora. Svoja sjećanja prenosi i dalje, jer, kaže, ona ne pripadaju samo njemu – pripadaju svima nama.

Vaša priča zabilježena je i ispričana u knjizi “Oleg Mandić – Posljednji dječak iz Auschwitza”, kao i u dokumentarnom filmu “Povratak posljednjeg”. Što Vas je potaknulo da podijelite svoja iskustva sa svijetom? S kojim ciljem pričate svoju priču i što Vas na to već godinama motivira?

Prije šezdeset godina, deset godina po izlasku iz logora, shvatio sam da pripadam privilegiranoj manjini koja je uspjela preživjeti pakao. Većina, milijun i pol ljudi, u tome nije uspjela. Želimo li izbjeći Zlo (Auschwitz, pakao) moramo o Zlu govoriti. Ponavljati. Da ga svi upoznaju, dok im se ne smuči. Netko mi je tada rekao: „Tvoja stravična iskustva nisu samo Tvoja – ona pripadaju cijelom čovječanstvu!“.

Oni ljudi koji u Drugom svjetskom ratu nisu bili poslani u koncentracijske logore, također su svjedočili ratnim stradavanjima i iskusili neprijateljsku atmosferu u državi. Smatrate li da je to „preboljeno“, je li se o tome dovoljno pričalo? Možete li, u ime svoje generacije, reći – kakve su posljedice po Vas imala iskustva proživljena u vrijeme rata?

Iskustvo Auschwitza je neusporedivo i zbog toga treba o tome pričati. Možda će se, tome se treba nadati, širokim osvješćivanjem postići da se takvo zlo bar jednom manje ponovi. Jer, uzaludna su busanja u prsa dežurnog političara koji se jednom godišnje na prigodnoj komemoraciji zaklinje da njegov vapaj teži tome „da se tako šta nikada više ne ponovi“. A znamo da se isti pakleni scenarij, istovremeno događa u nizu zemalja širom svijeta.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

U nekoliko Vaših intervjua, kao i u spomenutom dokumentarnom filmu, navodite da ste u vrlo ranoj dobi postali svjesni da Vam se nikada više u životu ne može dogoditi nešto loše – što je značilo da samo bolje može uslijediti.  Kako je taj zaključak utjecao na Vaše životne izbore i stavove i prate li Vas još uvijek slične svijetle misli?

Ja sam nepopravljivi optimist – uvijek gledam naprijed i to u ružičastim tonovima. U pola čaše vina vidim samo onu punu polovicu. Je li to stvar rođenja, gena ili utjecaj životnih okolnosti (Auschwitz), pitanje je koje si nikada si nisam postavljao. Činjenica je da mi se već 70 godina u životu nije desilo nešto jako loše. A nije, samo zato što ga ja takvim nisam doživljavao, pa i kad bi ga bilo. U takvim rijetkim slučajevima, kad bi se desilo nešto zaista neugodno, nisam tražio pomoć kod psihijatra, nego…  na benzinskoj pumpi. Napunio bi auto gorivom i otišao u Auschwitz. Proveo bi dan na logorskoj željezničkoj rampi u Birkenau, sam sa svojim sjećanjima, družeći se sa sjenama onih koji su zavazda tamo ostali. Slijedećeg bi se dana vratio zdrav i čio: eventualnih dvojbi u mojim životnim  stavovima više ne bi bilo.

Čini se da se s izrazitom jasnoćom sjećate svoje rane mladosti dok prepričavate svoja iskustva. Kada ste počeli bilježiti svoja sjećanja i mislite li da postoji nešto čega se ne sjećate? Smatrate li da je manje bolno pamtiti ili zaboraviti?

Moja su sjećanja pohranjena u bezbroj članaka, intervjua, knjiga i filmova. Sjećanja su međutim često dvosjekli mač. Bez sjećanja nećete imati sa čime usporediti sadašnjost. Time ćete sebe enormno uskratiti ako vam je trenutno nezadovoljstvo (zlo) manje od zaboravljenog. Ali sjećanje može postati i izvor mržnje, što je još gore. Mržnja  izaziva na drugoj strani novu mržnju pa tako u nedogled. Srećom da se razboritošću može tome doskočiti: spoznavši to u ranoj mladosti, nikada nisam mrzio. Unatoč proživljenog i sjećanja koja nisam zatomio. Zatomio sam međutim u sebi mržnju, kako ne bi generirala novu mržnju koja bi na kraju i mene samog unesrećila.

Razmišljate li ikada o tome kako bi Vaš život izgledao da nije bilo Auschwitza? Kako biste se razlikovali od Olega Mandića koji danas jeste, da niste imali takvo iskustvo?

Nikada nisam razmišljao „što bi bilo kad…?“. Smatram to bezveznim. Ali nesporno ja da sam proživio prekrasan život i da to moram zahvaliti upravo Auschwitzu. Bez tog nečovječnog paklenog iskustva procjena svega što mi je život kasnije nosio bila bi drugačija. Meni je sve bilo lijepo!

Pogledajte dokumentarni film “Povratak posljednjeg”: https://vimeo.com/89838182