Sve više ljudi doživljava 100. godinu: Želimo li kao društvo živjeti toliko dugo?

Opće starenje društva odnosi se na sve veći udio starijih ljudi na svijetu, ali i sve veći broj ljudi koji doživljavaju ekstremno staru dob. Prosječna životna dob na početku prošlog stoljeća kretala se oko 31 godinu, a danas ona iznosi 71 godinu, na svjetskoj razini. Taj trend usporava, ali i dalje raste. Rezultat je sve više starijih na svijetu koji proživljavaju duboku starost. Ipak, njihovi problemi se guraju pod tepih i malo toga se o njima može pročitati, vidjeti i saznati.

Ekstremno starenje stanovništva neće imati samo društvene posljedice, već i one ekonomske. Iako ljudi u sve većim brojevima navršavaju jubilarnu 100. godinu, prema procjenama stručnjaka, kronična bol i zdravstveni problemi su već kod 85-godišnjaka čest slučaj.

Medicina je napredovala, ljudi žive dulje, ali koja je cijena stare dobi?

Jako stara dob se u medijskom svijetu predstavlja kao neka vrsta sportskog natjecanja. Bilo tko da napuni 100. godinu automatski postaje vijest. Ljudi između 90. i 99. godine se nakratko pojavljuju u vijestima kad istrče par kilometara ili se popnu na planinu. I to su najčešće vijesti koje čujemo o tim natprosječno starim ljudima.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Problemi nastaju u osamdesetima

Najveći fokus društvene brige prema starijima se preselio sa 70-godišnjaka na 80-godišnjake. Njima je ta briga možda i najpotrebnija zbog kroničnih bolesti koje vrebaju u tim godinama. Najčešće bolesti u starijoj dobi zapravo i nisu bolesti s imenom i prezimenom nego početni znakovi otkazivanja vitalnih organa.

Sveučilište u Londonu pokrenulo je projekt kojem je cilj barem malo osvijetliti tamnu stranu starenja. Prema njima, postoji nekoliko pristupa kojima možemo shvatiti hiper starenje. Jedan od pozitivnih je taj da će sve više i više ljudi doživjeti stotu godinu, piše independent.co.uk.

Drugi je pesimističan i ekstremno starenje predstavlja kao apokalipsu. Što je društvo starije, to manje resursa proizvodi, a ti resursi su im nužni kako bi se (kao društvo) samoodržali.

Središnji pristup ovome je onaj koji zagovara Sveučilište, a predstavlja žongliranje između pozitivnih i negativnih strana ekstremne starosti. Veliki je uspjeh to što ljudi na raspolaganju imaju više “zdravih godina” života na raspolaganju, ali je neuspjeh ako velik broj ekstremno starih ljudi posljednje godine provode u boli i u patnji.

Sve je manje bolesti, ali…

Čak i laiku je jasno koliko je zapravo medicina napredovala u posljednjih 100 godina. Širom cijelog svijeta, teret bolesti bilježi trend opadanja. Samo, stvar je u tome što se liječnici fokusiraju na bolesti od kojih obolijevaju mlađi ljudi i bolesti koje imaju smrtne posljedice.

Bolesti koje u najvećim brojevima zahvaćaju starije ljude nisu toliko smrtonosne, ali u ovu ili onu ruku vode do određenog stupnja onesposobljenosti.

I upravo kod tih bolesti medicina nije napravila značajan pomak prema naprijed.

Pogledajmo samo stopu osteoartritisa, bolesti koja vas neće ubiti ali će vas onesposobiti. U zadnjih 25 godina bilježi rast (213 slučaja na 100.000 ljudi u 1990., 232 slučaja na 100.000 ljudi u 2016. godini).

Slično je sa stopom Alzheimerove bolesti, koja također više onesposobljava nego što ubija. Također bilježi rast, iako je on slabiji nego kod osteoartritisa (s 460 slučaja na 100.000 ljudi u 1990. na 470 slučaja na 100.000 ljudi u 2016. godini).

Istraživanja u Danskoj i Engleskoj

Jedno od rijetkih istraživanja osoba u dobi od 90. do 99. provedeno je u Danskoj u 2001. godini. Većinu ljudi koje su istraživači kontaktirali (dakle više od 50% njih), imali su neku vrstu onesposobljavajuće bolesti, a žene su više zahvaćene tim problemom nego muškarci.

Isto istraživanje ustvrdilo je da otprilike 10% ljudi u dobi od 80-89. godina i čak 50% ljudi u dobi 90-99. živi u domovima za brigu. Ovisnost o drugima se podiže s 30% na 70%, a rasprostranjenost demencije sa 7% na gotovo 50%!

U Ujedinjenom Kraljevstvu, jedno istraživanje o 85-godišnjacima potvrdilo je da u prosjeku 85-godišnjaci boluju od čak pet bolesti koje onemogućavaju normalnu funkciju tijela. Više od polovice njih ima problema sa sluhom, više od polovice ima problema s osteoartritisom, a nešto manje od 50% ih ima problema s povišenim krvnim tlakom. Unatoč tome svemu, manje od 5% ispitanika je reklo kako imaju loše zdravlje, većina je rekla da su sasvim u redu.

Takav stav samo podcrtava činjenicu da se zdravstveni problemi ekstremno starije populacije guraju pod tepih, čak i od strane samih ispitanika. Takvi problemi gotovo da i nisu dio društva, već je to individualni problem svake osobe, odnosno njegovog kućanstva ili institucije za brigu u kojoj živi.

Domovi za starije

Iako nisu zatvoreni za javnost u stvarnom smislu, domovi za starije su više prisutni u našoj mašti nego što su dio svakodnevnog iskustva. Velik broj ljudi ne može s točnošću utvrditi kako se tamo živi, a u istom trenutku može imati negativne predrasude prema takvom načinu života.

Većina ljudi starijih od 80 žive potpuno sami. Imaju samo nekoliko ljudi s kojima mogu pričati. A kada upale TV i vide priče o zlostavljanju unutar staračkih domova, onda im to samo dodatno učvrsti stav da su oni loši.

Izolacija i zanemarivanje životnih i intimnih prostora starijih ljudi stvara preveliku razliku između “nas”, “nas” kojih starimo i kojima nam je super i “njih”, “njih” koji stare i kojima je loše. Biti star i bolestan ne smije postati identitet starijih ljudi s kojima će se predstavljati svijetu, ali ne smije se gurati pod tepih.

Za veliku većinu starijih ljudi, život postaje težak nakon 85. godine, od te činjenice ne bi trebali bježati.

Zapitajte se, za svaku vijest o  88-godišnjaku koji je pretrčao maraton, koliko je 88 godišnjaka zakucano za krevet i ne mogu samostalno živjeti?