Zlata (70) i kćer proputovale svijet s jeftinim rezervacijama: „Svako mjesto ima svoju čar, svoju neku draž“

Umirovljenica Zlata (70), od milja Baki, nakon dugogodišnjeg rada za šivaćom mašinom, bavi se i dalje upravo tim. Ima poneki i dodatni hobi kao što su ukrasi od papira, druženje s unucima i putovanje svijetom.

Radila je u tekstilnoj industriji i bavi se još uvijek time. Voljela je taj posao i još uvijek mora napraviti sve što vidi. Sav svoj rad podjeli. Nije se zadržala samo na šivanju već se bavi i drugim ručnim radom. Ručnim radom si krati vrijeme dok je hladnije doba te prati rane rezervacije putovanja. Tijekom ljeta putuje i kao uspomene čuva snimke, slike i magnete. Nikada ne putuje sama, često putuje sa svojom kćerkom Marijetom te im se događaju stalno neke anegdote.

Zadnja godina rada joj je bila teža od svih prijašnjih

„Prije mirovine, bila sam za mašinom i šila sam. Radila sam kao tekstilac. Bilo je jako lijepo raditi prije rata. Išli smo sa zadovoljstvom raditi i nije bilo pressinga kao sada. Radili smo za izvoz i imali smo lude modele. Jednom smo trebali završiti strani model, bile su to suknja-hlače preklopljene tako da su izgledale kao hlače, a zapravo je bila suknja. Ja zeznula na Endlerici i sakrila sam to u plakar gore iza kako ne bi netko vidio dok ne popravim. Još smo taj dan imali štrajk i svi su štrajkali, a ja sam morala komplet parati sve ono što sam zeznula.“- priča gospođa Zlata.

Voljela je svoj posao te je, u 35 godina rada u toj firmi, zakasnila samo dva puta, ali namjerno. Pravilo je da, ako zakasnite i jednu minutu, odbija vam se sat. Ona ne bi došla na taj jedan sat. Nakon 35 godina rada, svojevoljno je dala otkaz te je prešla u privatnu firmu. Stvari su brzo krenule nizbrdo te je došlo do raspada sistema. Masovno su dobivali otkaze. Vrlo brzo, nastupio je stečaj. Rad u toj firmi je bio takav da je 35 godina u prijašnjoj firmi bilo ništa naspram zadnje godine rada u drugoj firmi. U početku je bilo lijepo raditi tamo, ali, kada su drugi vlasnici preuzeli firmu, radili su boce za sokove i sokove. Morali su konstantno biti u vodi te podizati teret od 50 kg ručno. Nakon rada tamo je otišla u invalidsku komisiju zbog raznih zdravstvenih problema te je otišla u prijevremenu invalidsku mirovinu.

„Sve što vidim, ja to i probam napraviti“

Ružica (67): "Meso smo kupovali na kile, a sada kupiš jednu šniclu"

„U mirovini radim sve. Kuham, spremam, perem i sve što vidim, to volim i napraviti. Jako sam puno torbi sašila. Kćerka kada je bila na stažiranju u Križevcima, ja po tjedan dana nisam iz stana izlazila. Stalno sam nešto radila, šila sam lutkice na torbe i majice… Sada se trenutno ne bavim time, ali za vrijeme korone sam svih 40 dana bila u stanu. Šila sam maskice i poklanjala snahi, sinu… Onda se to nekom svidi, ja napravim još i podijelim. Malo po malo, ja sam na tisuće maskica napravila. Čak sam na Forrest art festivalu u Belišću podijelila nešto maski. Idem tamo sa svojom kćerkom, ona pleše na svili. Izrađivala sam i razne stvari od papira kao što su ukrašavanje uskršnjih jaja, pletenje košarica, božićne kugle… Sve što vidim, ja to i probam napraviti. Čim malo zahladi, opet ću ja sve to raditi.“- nastavlja umirovljenica Zlata.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Nije joj bitno gdje se ide, bitno joj je da putuje

Izuzetno je povezana sa svojom brojnom obitelji. Ima troje djece i sedmero unučadi. Imaju pravilo da se subotom ništa ne radi. Ujutro doručkuju i prvo se zapitaju gdje bi mogli ići te odu negdje na izlet. Žele otići bilo gdje – Bosna, Srbija, Mađarska, Kopački rit, negdje u polje. Nije bitno gdje, bitno je da se ide, kaže. Inače putuje sa svojom kćerkom Marijetom. Štede novac i koriste mogućnost ranih rezervacija kako bi putovale. Naša sugovornica je tako posjetila razne destinacije u Hrvatskoj i cijelom svijetu.

„Svako mjesto ima svoju čar, svoju neku draž. Kad smo iz Londona išli za Pariz preko La Mancha, takvo je nevrijeme bilo da se onaj trajekt s osam katova okrenuo za nazad. Svi su popadali. Ovaj vodič, Aleksandar, on je jadan legao preko stola, pozelenio, pocrnio, Marijeta, koja se ničega ne boji, njoj je bilo zlo. A ja, ja moram izaći van da vidim tu oluju. Izašla sam, ne znam kako sam se držala, ali morala sam. Morala sam vidjeti onu oluju u kojoj ti voda do osmog kata dođe gore na trajekt. To mi je bilo top. Onda kad smo bili u Kapadokiji vozili smo se balonom jer je kćerka u Antaliji vidjela plakate. Rekla mi je da i ja idem na balon jer to zna hoću li se više ikad tamo vratiti. I hajde. Meni rub košare od balona do brade dođe. I ja imam umjetni kuk, nisam baš mobilna. Ti trebaš visoko diči nogu i prebacit se. Ja kažem kapetanu da ne mogu, on zviždne, došla dvojica, uhvate me za guzu i, ops, u košaru. Tako su me i izvadili od tamo.“- kroz smijeh završava gospođa Zlata.