Svi koji su danas gledali prijenos uživo iz Haaške sudnice zapitali su se tko je točno bio Slobodan Praljak, umirovljeni general koji je popio otrov, odmah kada mu je 29. studenoga 2017. godine izrečena pravomoćna presuda na 20 godina zatvora, te od posljedica tog čina umro u 72. godini života u nizozemskom Den Haagu.
Slobodan Praljak (Screenshot)
Čim ga je Haaški sud danas pravomoćno osudio za ratni zločin na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak pred svima je rekao da nije ratni zločinac i da s prijezirom odbacuje njihovu presudu te popio otrov iz bočice. Na njegovom se licu odmah vidjelo da je u mukama i bolovima. Izricanje daljnjih presuda za još trojicu nekadašnjih političkih i vojnih čelnika bosansko-hercegovačkih Hrvata prekinuto je, a generala je u bolnicu odvezla hitna pomoć. Javnost, šokirana do tada još dvjema izrečenim presudama; bivšem predsjedniku Vlade Herceg Bosne Jadranku Prliću na 25 godina i bivšem ministru obrane Bruni Stojiću na 20 godina, čekala je vijest o stanju generala Praljka. Oko 14:30 sati stigla je informacija da je general Slobodan Praljak preminuo.
https://www.youtube.com/watch?v=t60I3o9tfYI
Inženjer, filozof, redatelj…
Umirovljeni general nadimka Brada, pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane rodio se u bosansko-hercegovačkoj Čapljini 2. siječnja 1945. godine. Bio je predstavnik Ministarstva obrane RH u Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane te načelnik Glavnog stožera HVO-a. A ono što je javnosti manje poznato je da je Slobodan Praljak završio čak tri fakulteta. Tako je 1970. diplomirao kao inženjer elektrotehnike na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike s prosjekom ocjena 4,5, a godinu kasnije i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju koje je kasnije i predavao, da bi već iduće godine diplomirao na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti te radio kao kazališni i filmski redatelj 70-ih i 80-ih godina. Naime, bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru, režirao je televizijsku seriju Blesan i tulipan, zatim televizijske drame Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.) te dokumentarne video radove Sandžak i Duhan (1990.).
General Praljak napisao je oko 30 publikacija o važnim ratnim događanjima u BiH i njihovim posljedicama, a među njima i o srušenim i devastiranim katoličkim objektima, ratnim zločinima, šteti, izbjeglicama, ratnom zdravstvu, rušenju Starog mosta u Mostaru, logorima, financiranju HVO-a, pomaganju muslimansko-bošnjačkom narodu te ostalim pitanjima od kojih su mnoga bila temom njegove presude. Tijekom 1992. i 1993. radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane RH u Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Iste godine postao je i načelnik Glavnog stožera HVO-a, no smijenjen je nakon sukoba sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a, Mladenom Naletilićem “Tutom“. Stari most u Mostaru srušen je 9. studenog 1993. godine, a za taj čin javnost je optužila HVO s Praljkom na čelu, iako je dan ranije razriješen s te dužnosti. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Nesretna šestorka
Slobodan Praljak bio je među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, zbog optužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini. S Jadrankom Prlićem, Milivojem Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem optužen je od strane tužiteljstva Haškog suda po točkama optužnice koje uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja, za što su u svibnju 2013. godine i nepravomoćno osuđeni. Naime, suci su presudili kako im je kroz sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu cilj bio etnički očistiti Bošnjake iz većinski hrvatskog teritorija BiH i pripojiti ga Hrvatskoj.
Nakon smrti generala Slobodana Praljka, suđenje je nastavljeno, a osuđujuće presude potvrđene su i za preostalu trojicu optuženika te je „bosansko-hercegovačka šestorka“ osuđena na ukupno 111 godina zatvora. Da general Praljak nije popio otrov, za koji još uvijek nije jasno kako ga je mogao imati kod sebe u trenutku izricanja presude, uskoro bi bio na slobodi, jer je u pritvoru već proveo vrijeme u trajanju dvije trećine kazne, nakon čega se osuđenici obično puštaju. On je to sigurno morao znati pa je za zaključiti da je njegov čin protest protiv same presude, a ne njezinih posljedica, stoga je radije izabrao umrijeti kao heroj, nego živjeti kao ratni zločinac.
