Umirovljenik Ivan radio je u banci i bio je dragovoljac u Domovinskom ratu. Unatoč mnogim nedaćama, on i dalje pokušava uživati. Ostao je bez kuće, ali još uvijek ima imanje u Josipdolu na koje rado odlazi sa svojom ženom. Prisjetio se svojih ratnih dana te se pita zašto se uopće borio.
Ivan (65) na Trgu Ante Starčevića u Osijeku
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Ivan (65) umirovljenik je narušena zdravlja. Htio bi raditi mnogo toga, no može jedino skupiti snage kako bi otišao u šetnju sa svojim kućnim ljubimcem. Povremeno ode na imanje u Josipdol, ali on ga sam više ne može održavati te to radi uz pomoć svojih prijatelja. Osvrnuo se na situaciju u kojoj se nalazi te je rekao da se ne bi borio u ratu da je znao za što će se boriti i da bi otišao u Njemačku sa svojom obitelji. Unatoč svemu tome on i dalje vidi nadu u mladim ljudima koji dolaze na vlast.
Dosta mu je doktora i želi uživati
“Radio sam u banci 35 godina. Bio sam i vojnik. Prije mirovine sam se boćao, igrao mali nogomet, onda su mi slomili nogu i prestao sam s time. Sada u mirovini uživam. Financijski i zdravstveno je teško, ali, generalno, dobro. Više nisam sposoban raditi ono što sam mogao kao mlađi. Puno je toga nestalo. Ujutro se ustanem, imam mopsa Apija, s njim šećem. Svako jutro šećemo i svaku večer. To mi je jedina zanimacija. Imanje veliko imam u Josipdolu, u Lici. Sto šljiva imam samo. Kako ću ja to obrađivat’? Ne mogu sam raditi, mogu samo nadgledati. Drugi mi pomažu. Pozovem prijatelje i oni obrežu koliko mogu, poslije oberu i dobro. Imam volje, imam srca, imam misli, ali nemam snage. Ja, s 35 godina, kad sam otišao u rat, nikad nisam bio kod doktora. Sada, oni mene vuku po tim glupostima doktorskim. U drugom mjesecu sam naručen za sedmi. Ja želim vidjeti rezultate da znam od čega da se liječim, a ne ovako.” – kaže gospodin Ivan.
Kada mu dosade doktori i grad, sa ženom i svojim mopsom, Apijem, ode na imanje u Josipdol. Od tamo do Senja, starom Ličkom cestom, imaju 45 minuta vožnje te tamo povremeno idu na kupanje. On i njegova žena nisu više za to, kaže. Lagano se umore. Ako ne odu u Senj, u blizini kućice na imanju, napune dječji bazen vodom kako bi uživali te se rashladili. Najdraže tamo mu je čisti zrak, kaže. Cilj mu je sada uživati koliko god mu primanja i zdravlje dopuštaju.
Izrazio je nezadovoljstvo uzrokovano svojom financijskom situacijom
“Imam kombinirano civilnu i braniteljsku. Smatram kako sam zaslužio više. Sada, za Svetog Antu, bio sam na komisiji. Kada sam čuo što su mi rekli, otišao sam u crkvu i pomolio se Bogu. Katolik sam, uvijek sam radio sve što bolje sam mogao, no, međutim, tako je kako je. Ja sam se borio za ovu državu Hrvatsku, i moj pokojni otac isto se borio. Ženu i djecu sam, dok smo imali novaca, maknuo iz Osijeka da ne bi stradali jer je bubanj bio. Bio sam dragovoljac i prvi vod, prva četa, prvi bataljon, 106. brigada. Nije bilo ništa teže nego kad su mi se žena i djeca trebala vratiti u bubanj jer nismo imali novaca. Jedno je biti sam i ne brinuti, drugo je kad se bojiš za familiju. Malo po malo je i žena završila u 106., ali drugi vod. I sad, oni koji nisu bili nigdje, dobili su činove po vezi, a ja, koji sam bio u rovu i bojao se za ženu, Ivana i Tomislava, nisam ništa dobio.” – govori umirovljenik Ivan.
Poslije je radio u banci za kompjuterom, kaže. On i još petoro ljudi dobili su otkaz kada je došlo do centralizacije banke, kada je sve otišlo u Zagreb. Primao je 1300 kn socijalne pomoći s biroa. Namirio je nekako sinove te je, još uvijek, redovito otplaćivao kredit dok je mogao. Poslije se pokušao nagoditi s bankom da mu rata bude manja, ali bezuspješno. Išao je na sud, no banka ga je ipak ovršila. Ostao je bez kuće.
“Hvala Bogu pa smo konačno izabrali mlade i sposobne ljude”
“Da sam znao da se borim za toliku korupciju, ne bih se uopće borio. Pokupio bi ženu, djecu i otišao za Njemačku. Osijek je bio drugi u Jugoslaviji i prvi u Hrvatskoj po industriji. Već nakon prvih godinu dana što je Hrvatska bila Hrvatska, korupcija je sve pojela i industrija je propala. Osijek je prazan. Nestale su Šibicara, Pivovara, Mobili… Neću dalje, imao sam moždani pa se malo teže prisjećam. Ali, lijepo je ovdje u Osijeku, svaka čast. Hvala Bogu pa smo konačno izabrali mlade i sposobne ljude. Ne znam jesu li korumpirani, ali hoće dobro za Osijek. I to je jako dobro. Evo, pruga, gdje prolazi tramvaj se sada obnavlja.”- zaključuje gospodin Ivan.
