Anđelka: ‘Svakodnevno bih mogla ići liječniku, ali to bi mi upropastilo dane kada mogu biti s prijateljicama’
Gospođa Anđelka rođena je na Visu 1935. godine gdje je imala nezaboravno djetinjstvo koje je prekinuto Drugim svjetskim ratom zbog kojeg se morala preseliti u u kompleks izbjegličkih logora El Shatt u Egiptu. Kada se vratila u rodnu Dalmaciju, nastavila je školovanje koje je također morala prekinuti zbog zatvaranja njenog oca iz političkih razloga. Nekoliko godina kasnije se sretno udala, a kako kaže, i sretno rastala. U tom braku je dobila kćer na koju je iznimno ponosna. Srećom, nastavila je svoje školovanje i postala medicinska laborantica što je radila više od 35 godina. Nakon života na Visu preselila se u Makarsku, a potom u Split gdje i danas živi u Domu za starije i nemoćne Split – Zenta.
Anđelka Bralić | Foto: mirovina.hr
Gospođa Anđelka Bralić je jedna od korisnica Doma za starije i nemoćne Split Zenta. Za nju ostali korisnici kažu da ima ugodnu i veselu narav zbog koje je uvijek društvo traži za zabavu. Nekadašnja medicinska sestra trenutno uživa u mirovini koju je zaslužila nakon više od 35 godina radnog staža kao medicinska laborantica. Ispričala nam je detalje o svojem životu.
Život u logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata
Umirovljenica Bralić je rođena u jednom selu na otoku Visu 1935. godine. Neke od najranijih i najljepših uspomena vežu je uz život u rodnom selu koje je, posebice u to doba, bilo uvelike povezano s prirodom. Ipak, sve se promijenilo Drugim svjetskim ratom kada je otišla u kompleks izbjegličkih logora El Shatt u Egiptu. Tamo joj je bilo dosta teško, ali su se privikli, prisjetila se.
Ispričala nam je i kako je nju i njezinu sestru spasila samo puka sreća od jednog tragičnog ishoda.
– Jednu noć je pala bomba na školsko igralište udaljeno svega 200 metara od našeg kampa u El Shattu. Dvije ili tri osobe su na mjestu poginule, a moju sestru je pogodio geler u nogu. Zbog te rane joj je noga bila malo tanja, ali je funkcionirala. Bombu su bacile američke vojne snage po naređenju našeg kralja. Sreća je bila što je bomba pala nasred školskog igrališta. Da je pala tamo gdje su ljudi živjeli, bila bi to velika tragedija. Od školskog igrališta do šatora koji su bili smješteni na području logora bilo je svega 200 metara udaljenosti, prisjetila se Anđelka.
Nakon povratka iz Afrike, vratila se obrazovanju. U školu je išla, kako tvrdi, malo na Visu, a malo u Dom svete Klare gdje su bile časne sestre. Riječ je o školi za medicinske sestre. Gospođa Bralić je pojasnila kako je to bio dom u kojem su živjele medicinske sestre i učenice. Čak devet učenica znalo je živjeti u jednoj sobi, a u cijelom domu nije bilo ni tople vode. Ondje su imale dežurstva u kojima su, između ostalog, gulile krumpire.
Morala je prekinuti školovanje
O životu gospođe Bralić može se napisati roman jer ona prkosi svim životnim nedaćama. Na vlastitoj koži je osjetila brojne korjenite životne promjene, a upravo jedna takva se dogodila jer je njen otac zatvoren na tri mjeseca zbog političkih razloga. Posljedica je bila nemogućnost školovanja nje i njezine sestre pa je na kraju i odustala od škole u trećem razredu.
Ipak, nakon niza nesretnih okolnosti se sretno udala, a dodala je i da se sretno rastavila. Taj brak je okrunila rođenjem kćeri, nakon čega se vratila završavanju svog školovanja. Povratkom u školu, pojašnjeno joj je da je iza nje velika pauza i da se neće moći upisati u školu medicinske sestre. Tada je odlučila da će svoje školovanje nastaviti kao medicinska laborantica. Priznala je kako je to zvanje voljela i da joj je bilo lijepo. Nakon završetka školovanja se zaposlila i odselila se s kćeri u Makarsku jer ondje je mogla dobiti mali stan. U nastavku je dodala kako u 39 godina života u Makarskoj nije nijednom doživjela neugodnost.
– Stanovnici Makarske su pomalo specifični ljudi koji će vas prihvatiti, ako ste vi njih prihvatili. Inače ljudi ondje dođu i kažu da su tamošnji stanovnici teški. Imala sam društvo za kartanje, za odlazak na kupanje, za igranje tombole, izlete i slično. To je bila vrlo ugodna sredina, no kako starimo, umrla mi je jedna, pa druga prijateljica, a ja sam boležljiva. Ostala sam sama jer mi je kćer otišla živjeti u Zagreb, a zatim u Italiju, otkrila je Anđelka Bralić.
Odlučila se za život u domu zbog poznanice
Od najranijih dana mogla je računati samo na sebe pa je tako nastavila živjeti. Kada je shvatila u kojoj je situacija, odlučila se preseliti u Split. Ondje je živjela njezina sestra, obitelj joj je bila blizu, a bio joj je blizu i njen rodni Vis. Smatrala je kako će u Splitu, koji je najveći dalmatinski grad, uvijek imati nekoga i neće biti sama. Tamo se družila s jednom poznanicom. Upravo je ta poznanica živjela u domu za starije i nemoćne, gdje i danas boravi.
– Kada sam vidjela kako ona lijepo ovdje živi, predala sam molbu za život u domu. Kćer me pitala zašto sam dala molbu za dom, ali sam rekla da tako želim. Rekla mi je da se vratim ako mi ne bude dobro. Meni se čini da mi je to bilo najbolje što sam mogla učiniti, misli ova simpatična i vesela 89-godišnjakinja.
Prisjeća se kako je i taj dom za starije i nemoćne bio drugačiji kada je ona prvi put kročila tamo. U Dom za starije i nemoćne Split – Zenta doselila se prije 10 godina i tada se zvao hotelom. Korisnici doma su bili tretirani kao da žive u hotelu, tvrdi gospođa Bralić. Ondje su znali dolaziti i poslovni ljudi koji su došli prespavati na dva ili tri dana, kao i turisti, no preko noći je došlo do promjene plana.
– Godinu dana prije nego što sam došla živjeti u dom, iz Ministarstva je bilo naređeno da kroz mjesec dana svi hotelski korisnici, ne umirovljenici, nego turisti izađu iz doma kroz 15 dana. Iako su se neke stvari promijenile u domu, čistoća je uvijek bila na razini, a odnos djelatnika i korisnika je bio vrlo dobar. Imala sam neke primjedbe, koja sam rekla glavnoj sestri pa smo zajedno to riješile. Nismo više bili hotel nego dom za starije i nemoćne, ispričala je.
‘Svaki dan bih mogla ići doktoru, ali to bi mi upropastilo lijep dan’
– Ovdje se može dobro provesti slobodno vrijeme. Ušla sam u 90. godinu života i dobro smo to proslavili uz zrno soli. Oni korisnici koji su fizički aktivni i to mogu, idu i na izlete. Bili su na Hvaru, a posjetili su Pelješki most, Međugorje i slično. Svako malo imamo plesove, dolazi nam i akademska slikarica Jagoda Kecman sa svojom ekipom i podučavaju nas crtanju. Imamo i pjevačku skupinu, tvrdi 89-godišnja umirovljenica.
Iako je u 90. godini života i jako se dobro drži, priznala je kako kod nje nema neke tajne dugovječnosti. Smatra kako bi svakodnevno mogla odlaziti liječnicima ili u bolnice, ali to bi bila, kako kaže, samo glupost: ‘To bi mi upropastilo svaki lijepi dan koji mogu proživjeti s prijateljicama ili ići prošetati’.
‘Isprva sam bila žalosna što nemam unuke, ali danas sam sretna’
U nastavku je gospođa Bralić priznala da neopisivo voli djecu, ali nema unuke. Njezina sestra ima unuku s kojom je provela dosta vremena od njene prve do desete godine života. Danas je ona djevojka koja studira u inozemstvu.
– Pomirila sam se s tim što nemam unuke. Isprva sam bila žalosna pa ravnodušna, a danas sam, vjerovali ili ne, sretna. Bojim se za našu mladost i našu djecu. Nemam što žaliti. Svatko ima svoju sudbinu. ‘Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način’, napisao je Lav Tolstoj u romanu ‘Ana Karenjina’. Svatko ima svojih tegoba, a imala sam ja i svoje. Malo je njih koje ništa ne svrbi i ništa im ne smeta, zaključila je nekadašnja medicinska laborantica, 89-godišnja gospođa Anđelka Bralić.
