Penzići se prisjetili školskih dana: Klečali smo u kutu i dobivali packe, ali nema ljepšeg doba!

Jasmina Grgurić
13. studenoga 2020.
Novosti
A- A+

Online nastava još uvijek je nepoznanica i onima koji je pohađaju, a kamo li generacijama koje su u školu išle kada nije bilo ni računala ni interneta, ili još dalje u povijest, ni bilježnica. Danas je dovoljno sjesti pred računalo, a nekada je do učionice trebalo pješačiti kilometrima. Iako se u prošlomu stoljeću dobrano trebalo pomučiti kako bi se steklo obrazovanje, umirovljenici se s radošću prisjećaju tih dana. Klečali su za kaznu, dobivali packe, pisali po drvenim pločicama, ali i uživali daleko od pametnih ekrana, tvrdeći nakon svega da je od koljevke pa do groba doista najljepše – đačko doba!

Ilustracija: Unsplash

Sve veći broj škola iz dana u dan iznova prelazi na online nastavu zbog pojave koronavirusa među učenicima koji će obrazovanje stjecati u toplini svoga doma putem interneta. Kako je nastava izgledala bez računala, društvenih mreža pa i bilježnica znaju starije generacije. Za naš sestrinski portal srednja.hr prisjetili su se uspomena iz đačkog doba.

Za vrijeme odmora učili plesati tvist

“Osnovno i srednjoškolsko vrijeme ostalo mi je u jako lijepom sjećanju – prava i iskrena prijateljstva. U osnovnu školu smo dolazili i odlazili zajedno, pomagali smo onima kojima baš i nije išlo, pisali zajedno zadaće, a za vrijeme odmora smo učili plesati tvist, koji je tada bio jako popularan. Pisali smo spomenare i razgovarali o popularnim pjevačima, a smo sve bile zaljubljene u Babarovića…

Družili smo se poslije škole u ulici, slavili rođendane uz bakinu tortu i sok od Jaffa sirupa, vozili biciklima. Najdraža profesorica mi je bila Milka Očić iz njemačkog jer sam ga voljela i uvijek imala odličan,  a nisam voljela matematiku, jer je profesorica bila stara frajla – nervozna, lupala je dnevnikom po stolu, derala se… Posljedično sam zamrzila taj predmet.

Spački je bilo u vrijeme puberteta, ali to smo rješavali sami. Uvijek je netko posredovao kako bi se pomirili i dečki su možda znali biti fajteri, ali bez agresije, tučnjave. Moja najbolja prijateljica iz osnovne se morala preseliti u “grad” kod bake i djeda u Prašku, ali je svaki dan tramvajem dolazila u Dubravu u školu, jer je htjela ostati s nama do kraja. S njom sam i danas u kontaktu, možda mi je to najljepše sjećanje na osnovnu školu” –  prisjeća se Željka (67).

Do škole pješačili po dva sata i putem igrali lovice

Umirovljenicu Anu (81) u djetinjstvo s desetoro braće vraća njezino osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Zlataru.

U starim opancima po snijegu s jednom pločicom do škole putovali kilometrima

“Nitko nije stanovao blizu škole, uglavnom su dolazili iz okolnih sela. Pješke se išlo u školu po dva sata. Na putu do škole i do doma bi išli u grupama i uglavnom se igrali lovice. U toplo vrijeme bi se usput kupali u potoku, a u jesen bi brali vrganje u šumi te kući dolazili blatni – sva lijepa sjećanja vezana uz to. Bolje mi je bilo u osnovnoj – tada je osnovna trajala sedam godina, plus još mala matura. Bilo je više zabave i igre nego u srednjoj. Za lijepog vremena u vrijeme velikog odmora djeca su bila vani, pjevalo se i plesalo kolo. Također u to vrijeme su rijetki išli u srednju školu. Uglavnom se išlo samo u osnovnu.

Puno se učilo. To je vrijeme nakon rata, drugačije je bilo nego danas. Spački i nemira nije bilo u to vrijeme, krenula sam u osnovnu školu 1946.g. Učenici bi se kažnjavali klečanjem u ćošku na kukuruzu, a dobivale su se packe velikim drvenim ravnalom. U to vrijeme nije bilo bilježnica nego drvene pločice, teke su došle kasnije. Na jednoj strani teke se pisalo za jedan predmet, s naopačke strane drugi predmet. Cjenovno, bilježnice nisu bile jeftine kao danas. Teško je povući paralelu u vremenskom periodu od otprilike 75 godina unazad” – ispričala je Ana.

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Antun se prisjeća samo najljepših dana i prijateljstava.

“Veliki odmor u osnovnoj školi se provodio igrajući nogomet, a u srednjoj sam puštao ploče preko školskog razglasa. Anegdota u srednjoj ima na obilje… Tako mi je biologija bila najdraži predmet (zaljubio sam se u profesoricu kada sam imao 15 godina), a najgori predmet mi je bio ruski – profesorica je bila totalno negativan lik. Apsolutno se slažem s onom ‘od kolijevke pa do groba, najbolje je školsko doba‘. Najbitnija uspomena su mi prijateljstva iz tog doba. Osnovnu školu sam pohađao u selu gdje svatko svakoga zna – znalo se koga se pozdravlja s ‘dobar dan’, a koga s ‘Hvaljen Isus’. Zatim je došla srednja škola u gradu, pa tako i nova lica, novi prijatelji, kazališta, koncerti.

Ne znam što bih rekao o današnjim generacijama, mislim da im je teško kao i nama. Prije se radilo u školi – postojale su ‘odgojne mjere’, pa je svatko dobivao po zasluzi… Ali, mislim da je nama bilo ljepše, ma siguran sam u to – ponekad mi ih bude i žao. Mi smo bili optimisti, a danas nije tako, ima negative na izvoz” – priča 60-godišnji Antun.

Mladi previše tipkaju po mobitelu, a premalo čitaju

Današnje generacije rastužuje pak što se sve manje čita, i u školama i u slobodno vrijeme.

“Bili smo dobri u osnovnoj školi, a u gimnaziji smo se malo razgoropadili. Puno je bilo učenja, dosta smo strahovali od profesora. Ne znam baš kako je današnjim generacijama, moja djeca su odavno završili školu i fakultete, nemam nikakvo mišljenje kako je danas u školi, samo me rastužuje činjenica da se sve manje čita u školama i u slobodno  vrijeme – mobiteli su u rukama.

Popularni satiričar iz Like odlično objasnio sraz generacija oko putovanja do škole

Tužno je vidjeti mlade kako sjede i kao piju kavu, a svaki od njih tipka po mobitelu. Tehnika i napredak su dobri dok se ne pretjera. Meni je drago da sam kod svoje djece probudila ljubav za knjigama – ja sam zaljubljenik u čitanje. Danas djeci recite riječ lektira i svi se panično razbježe. Dobro je znati strane jezike, ali mislim da je hrvatski jezik jako bitan, a da se isti tako i iskrivljuje. U osnovnoj školi mi curice smo se igrale gumi gumi, a u gimnaziji smo za vrijeme svakog odmora ispitivali jedni druge gradivo.

Naravno bilo je i pubertetskih ljubavi, pisamaca, ali i pisanja zadaće u zadnji tren. Moja Gimnazija Josipa Slavenskog u Čakovcu bila je jako stroga i zahtjevna, ali nije mi žao, i moja kćer ju je pohađala. Mislim da imam dobru opću kulturu, a posebno su mi dobro ležale povijest i književnost” – zaključuje Sanja (62) iz Čakovca.

Penzići se prisjetili školskih dana: Klečali smo u kutu i dobivali packe, ali nema ljepšeg doba!
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap