Advent je četverotjedno vrijeme priprave za Božić – rođenje Bogočovjeka – koje kršćanski svijet slavi već dvije tisuće godina. Kulminacija svetkovine, rođendan Isusa Krista, dobila je naziv Božić kao umanjenica od riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Evo kako se u našim krajevima obilježavao Advent, simbol čežnje i nade.
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić
Došašće ili advent (lat. “adventus” = dolazak) vrijeme je priprave za Božić. Ujedno je početak crkvene godine, osim kod istočnih vjernika, kojima godina počinje 1. rujna. Do 16. stoljeća advent je trajao 6 tjedana, a od tada traje 4 tjedna. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije, a prevladavaju osjećaji iščekivanja, nade i čežnje.
Pokorničko vrijeme posta
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo ‘Četrdesetodnevni post sv. Martina’.
Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena. U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas, te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za adventsko vrijeme, makar se i danas ovo razdoblje gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. Vrijeme adventa Rimske liturgije nije bilo pokorničko, nego slavljeničko vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja. Liturgija je ostala nepromijenjena sve do Drugoga vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio razliku duha korizmenog i advenskog vremena.
Zornice posvećene Djevici Mariji
Ključne osobe u došašću su sv. Ivan Krstitelj i Blažena Djevica Marija. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novog Zavjeta. Blaženoj Djevici Mariji posvećuju se rane jutarnje mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Počinju prije zore, dok se još nije razdanilo. Imaju svečan ugođaj. Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju” i “Visom leteć ptice male”. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se poštovanje prema Blaženoj Djevici Mariji. U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BiH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: “Sveta Kata zatvara vrata”.
Sveta Barbara i sijanje pšenice
Na dan sv. Barbare, 4. prosinca, u pojedinim hrvatskim krajevima postoje razni običaji. Najvažniji je običaj sijanja pšenice. Naime, božićna se pšenica sije na dan sv. Barbare ili na 13. prosinca dan sv. Lucije, kako u kojem kraju. Običaj sijanja pšenice seže porijeklo od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Time se provjerava klijavost pšenice i procjenuje kakva će biti ljetina slijedeće godine. Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Vjeruje se da je to znak da će slijedeća godina biti rodna i uspješna. Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca od hrvatske trobojnice. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama, da se taj sveti dio Božića ne bi uništio. U Virju u Podravini, zrna pšenice sijala su se u kudelju, a novije vrijeme u pamuk, da se duže sadrži vlaga i da pšenica bolje raste.
U Podravini se dan sv. Barbare zove i “Barbarinje” i “Mali Božić”. U Slavoniji su na dan sv. Barbare počinjali božićni ophodi. Susjedi dolaze jedni drugima i govore: “Hvaljen Isus! Čestitam vam sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrebilo se, prasilo se, jagnjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!” Ukućani odgovaraju: “Živ i zdrav i ti bio!” Tada domaćin donese domaću slavonsku kobasicu da se počaste.
U selima oko Zagreba na sv. Barbaru također dolaze čestitari, koji se ponegdje zovu i barbaroši ili položajeki. Dođu domaćinu u kuću, sjednu i kažu na kajkavskom narječju: “Da bi vam tak trdo kvočke sedile kak’ mi.”
U južnoj Dalmaciji, na Pelješcu i u Konavlima priprema se varica od više vrsta žitarica. Svatko pojede dio uz riječi: “Koliko zrna, toliko uboraka”. U Vratišincu u Međimurju, djeca su obilazila od kuće do kuće i recitirala: “Sedam, sedam, posedam. Slavu Bari pozdravljam. Dej vam Bog pijičev, voličev, teličev, puričev, praščiće, račiće, kruha i vina, božega mira pak največ.” Domaćini su ih darivali orasima, suhim šljivama, kockama šećera i lješnjacima.
U vrijeme adventa slavi se i dan sv. Nikole, 6. prosinca, negdje zvan i Nikolinje. Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnima
Sveti Nikola dariva djecu
U vrijeme adventa slavi se i dan sv. Nikole, 6. prosinca, negdje zvan i Nikolinje. Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus, ovisno radi li se o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, koja je obično zlatne boje. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih u prozore prije nego idu spavati, noć prije dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune poklona. U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu da prolazi Krampus i tako ih potiču da budu poslušna i dobra.
U okolici Petrinje, mještani su se oblačili u biskupsku odoru i darivali djecu voćem, idući od kuće do kuće. Uz sv. Nikolu išao je i Krampus, koji ima crveni izbeljeni jezik, kravlje rogove, naopako obučen kaput i na leđima nosi košaru u koju kupi zločestu djecu. U Donjoj Lomnici u Turopolju, Krampus je djeci dijelio “krampusove bombone” tj. ukrašene repe. Tamo su se na dan sv. Nikole održavala i “spravišča” (mjesna vijeća) na kojima su se birali ljudi, koji će predstavljati zajednicu i biti članovi nekadašnje Plemenite općine Turopolje.
U Podravini su se na ovaj dan “zapijali mlinjari”, tj. radili su se ugovori s mlinarima, a poslije se slavilo uz pečenku i piće. Ako se netko zvao Nikola (Nikša, Mikula, Mika) dolazili su mu čestitari čestitati imendan, a on ih je pogostio. Pjevale su se pjesme prigodnice i rugalice: “Miško z brkači z vinom se vrači. Miku-laaa! Pod peć je legel, pak je ozebel. Mi-ku-la! Mi-ku-la”. Za vrijeme komunističkog nastojalo se potisnuti tradiciju sv. Nikole. Organizirale su se podjele darova koje je umjesto sv. Nikole donosio Djed Mraz. Ime je preuzeto iz ruskog jezika (“Ded Moroz”). Djed Mraz je dobroćudni starac duge bijele brade, s crvenom kapom na glavi, odjeven u crveni zimski kaput bijelih rubova. Posljednjih desetljeća u nas se zove “Djed Božićnjak”.
Sveta Lucija prognozira udaju
Na dan sv. Lucije, 13. prosinca, brojni su običaji širom Hrvatske. Do Božića je ostalo još samo 12 dana. U Slavoniji postoji običaj promatranja vremena svaki dan do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec slijedeće godine. Ako je vrijeme sunčano ili maglovito ili kišovito, vjeruje se da će takvo vrijeme biti taj pojedini mjesec u slijedećoj godini, kojeg predstavlja pojedini dan od sv. Lucije do Božića. Na sv. Luciju, djevojke upisuju imena 11 momaka na papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i spale ga. Vjeruju da je ime koje posljednje ostane – ime momka za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan, slijedeće godine neće se udati. U nekim sjeverozapadnim krajevima u zemlju se stavi 12 komadića crvenog luka. Poslije se po vlažnosti, procjenjuje kakvi će biti mjeseci u slijedećoj godini.
Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Na isti se dan darivaju djeca u Slavoniji i Dalmaciji. Dječaci obilaze kuće s dobrim željama kod Hrvata u Mađarskoj, a čestitari kod bačkih Bunjevaca zažele, da kvočka čvrsto sjedi na jajima. Hrvati u okolici Sarajeva obilazili su kuće tražeći tko će im što dati. Obično su im darivali jaja, ponešto novaca i sl. Budući da je sv. Lucija zaštitnica očiju, postoje i običaji vezani za to. Taj dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba, kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca. Postoje i pohodi djevojaka omotanih u bijele plahte s nožem i tanjurom i dva oka neke od domaćih životinja. Sveta Lucija često se prikazuje na slikama na taj način, jer se vjeruje da je ostala bez očiju.
U Velikoj Gorici se na dan sv. Lucije održavao veliki predbožićni sajam, na kojem su Turopoljke kupovale nove cipele.
Na dan sv. Tome počinju velike pripreme
Djetinjci, materice i očići običaji su koji se događaju unutar tri tjedna prije Božića. U južnoj Dalmaciji i istočnoj Hercegovini na djetinjce stariji ljudi traže da im djeca darivaju voće kao otkupninu. Na materice traži se otkupnina od žena, a na očiće otkupnina od muškaraca. Običaji postoje u Zagori, Sinjskoj krajini, kod Bunjevaca u Bačkoj i Hrvata u BIH. Otkupninu većinom čine slatkiši, orasi, lješnjaci i drugo uglavnom suho voće. Bližoj rodbini darivali su se i rupčići, maramice. Posebno je svečano kada zet prvi put posjeti punicu. Ponegdje su se darivale jabuke u koje su bile umetnute kovanice.
Dan sv. Tome Apostola, 21. prosinca, ponegdje se zove i Tucin dan ili Tučin dan. Tada se rade velike pripreme za Božić. Pripremaju se božićne pečenke i peku božićna peciva. U Bosni peciva imaju posebne nazive: kruvokriž, sv. Toma mlivosija i sl. Radi se okrugli kruh na koji se urezuju križevi, razne šare i modelirani likovi. Na Jadranu, osim okruglih kruhova, mijese se i kruhovi različitih oblika. Često se u panonskim krajevima naprave dva kruha: jedan za Badnjak, a drugi za Božić. Čistile su se i mele kuće. Pripremalo se dovoljno drva za ogrjev. Prala se posteljina i krevetnina.
