Istaknuto Okrutna ljepota Velebita kao inspiracija za 44 godine radnog vijeka Ante Vukušića

Okrutna ljepota Velebita kao inspiracija za 44 godine radnog vijeka Ante Vukušića

Vladimira Paleček

02. prosinac 2017.

Google Dodajte Mirovina.hr kao željeni izvor na Googleu
Facebook X Linkedin Mail

Zavižan je jedan od najpoznatijih lokaliteta u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Na 1.594 metara nadmorske visine, ispod vrha Vučjak, smješten je Planinarski dom Zavižan i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. S obzirom da je Velebit prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske, u njegovu vršnom dijelu sukobljavaju se i dvije različite klime – primorska i kontinentalna – što uzrokuje nepredvidive vremenske prilike pa je ova postaja od neizmjerne važnosti za meteorološku zajednicu.

Posao meteoroloških motritelja na Zavižanu već tri generacije obavljaju članovi obitelji Vukušić, koji su ujedno i domari planinarskog doma. Zahvaljujući njima, dom je za posjetitelje otvoren i u zimskim mjesecima.

Cijeli svoj radni vijek, 44 godine, na Zavižanu je kao meteorološki tehničar ili motritelj Meteorološke postaje Državnoga hidrometeorološkog zavoda odradio već legendarni Ante Vukušić, o čijem je radu i čuveni britanski „The Guardian“ snimio reportažu. Pitamo ga što mu je najljepše ostalo u sjećanju za te 44 godine.

“Sve!” – spremno odgovara. – “Teško se svega i sjetiti i sve nabrojati. Koliko je tu bilo lijepih izlazaka i zalazaka sunca, koliko snjegova i mećava, rastanaka i sastanaka. Teško je nešto izdvojiti. Velebit je lijepa ali surova planina.”

Zanima nas koliki minus je najniži izmjerio.

“Bilo je minus 29, ali uz orkansku buru osjet hladnoće tada ide i do minus 50.”

“Volio sam prirodu i planinu. Prvi put sam ovdje došao sa svojim djedom koji je bio nadlugar na ovom terenu” – kazuje Ante Vukušić

Najgora je izoliranost

Kao suprugu, ocu četvero djece i djedu četvero unučadi, najgore mu je – ističe – padala izoliranost i odvojenost od obitelji. No vrijeme je brže prolazilo uz posao i hobije.

“Svakoga sata od 4 do 14 sati obavljao sam mjerenja i slao izvješća meteoroloških podataka, poslijepodne je bila pauza, a zatim bih opet mjerio u 19, 20 i 21 sat. Potom je trebalo sastaviti izvješće za cijeli dan, statistiku, zbrajanje vlage, tlaka i temperature da bi se dobio satni, dnevni i mjesečni „srednjak“. Bilo je dosta posla. Ako si uz to sam, moraš brinuti i o kuhinji. Kad su dvojica, malo je lakše.

Kad bi zameo snijeg visine 3 metra na glavni se ulaz nije moglo ni ući ni izići, pa bi – kako bi redovito obavljao posao – morao na pomoćni izlaz urušiti snijeg u kuću. No jednom je čak četrdeset dana ostao u izolaciji. U takvim bi trenucima samoću kratio pirografijom – crtanjem lovačkih motiva na daščicama.

Ljeta su, pak, bila podnošljivija. Budući da je Velebit dom preko 2.000 biljnih vrsta, od čega je preko 50 endemičnih, puno bi šetao, proučavao ljekovite biljke, te amaterski fotografirao pejzaže, biljni i životinjski svijet, a ostajalo bi mu vremena i za dodatna dva hobija – filateliju i numizmatiku. Prirodan i neposredan, gospodin Ante član je mnogih društava: Planinarskog društva Rajinac iz Krasnog, lošinjskog PD Osorčica, Lovačkog društva Jarebica iz Senja, senjskog pčelarskog društva Drača, kao i Hrvatskoga numizmatičkog društva, no sebe ne smatra ni planinarem, ni lovcem, ni pčelarom.

“Ja sam bio i ostao čovjek s Velebita i baš kao i drugi takvi po potrebi sam sve nabrojeno” – kazuje.

Prisjeća se kako je ljubav prema svom poslu naslijedio od oca, koji se također njime bavio, čak 35 godina: od 1962. do 1997.

“Volio sam prirodu i planinu. Prvi put sam ovdje došao sa svojim djedom koji je bio nadlugar na ovom terenu, kad sam imao 6 godina. Inače imamo svoje parcele ovdje, na planini. Radila je tu i moja sestra, i dva brata, od kojih je jedan od mene naslijedio posao, kao i moja tri sina.”

Glavni ulaz u meteorološku postaju na Zavižanu, snimljen s unutrašnje strane. Vrata su otvorena no snijegom potpuno zametena

Još se mogu sresti medvjed, vuk, ris, lisica i kuna

Budući da se još prije stotinjak godina razmišljalo o turizmu i načinu kako posjetiteljima pokazati što više naših prirodnih ljepota, od 1930. do 1933. napravljena je Premužićeva staza, koja spaja Zavižan i Baške Oštarije. Duga je oko 60 kilometara a ističe pogled na ličku i primorsku stranu, s otocima i morem. Planinarski dom Zavižan, pak, izgrađen je na temeljima nekadašnje Krajačeve kuće sagrađene davne 1927. Krajačeva je kuća za vrijeme Drugog svjetskog rata urušena te je Hrvatski planinarski savez, uz pomoć planinara iz Senja, 1951. započeo graditi novi planinarski dom koji je otvoren dvije godine kasnije. Brojne planinare koji dolaze do doma prvo dočeka upravo naš gospodin Ante, koji kao domar ugošćuje putnike namjernike u najpoznatijem velebitskom planinarskom utočištu.

“Dolaze sa svih strana; planinari, skauti, avanturisti i hodočasnici. Ponekad dođu samo u sandalama, kao da idu na neku zabavu, a ne na planinu na kojoj ima i zmija. No i mi koji tu živimo smo pomalo avanturisti” – ističe, dodajući kako bi njemu bilo nezamislivo živjeti u gradu, pored sve te buke, gužve i semafora.

A supruga Marija, pak, znala je kad se udavala da će od svog muža biti često razdvojena i voljeti ga na daljinu. On je boravio na Zavižanu, a ona s djecom u Gornjoj Kladi. Svoj je medeni mjesec čekala punih trideset godina. Zanima nas kako je tu odvojenost podnosila.

“A kako? Uz planinu i niz planinu, kad bi me se poželjela! Tada nije bilo ni mobitela ni telefona!”

Ante Vukušić dhmz velebit Zavižan