Umirovljenica Slavica: ‘Ne kukam radi penzije, koliko imam, priuštim si’
Umirovljenica Slavica radila je kao viša medicinska sestra na odjelu za transplantaciju bubrega. Voljela je pomagati ljudima, ali joj je bilo teško gledati ih dok pate. Sada je u mirovini već deset godina i ne voli se žaliti, koliko ima, toliko si priušti. Zanimljivo je da je po dolasku u mirovinu volontirala u domu za umirovljenike, a vodila je radionicu slikanja i plesa, što su joj i hobiji.
Umirovljenica Slavica | Foto: Mirovina.hr
Umirovljenica Slavica radila je kao viša medicinska sestra. Bila je na odjelu za transplantaciju bubrega, točnije na hemodijalizi. Sada je u starosnoj mirovini skoro već deset godina i kaže da joj je lijepo. Voljela je svoj posao, kako kaže, ali bilo joj je jako teško. Inače, umirovljenici s 40 godina staža imaju 255 eura više od prosjeka, o čemu više možete pročitati ovdje.
‘Doći na takav posao je kao da stisneš drugi gumb’
Pred kraj radnog vijeka gospođa Slavica prešla je na patronažu pa je tako bila na terenu i u bolnici. U penziju je otišla ‘dragovoljno’, priča nam. Došle su mlade kolegice, a ona je otišla u mirovinu baš radi njih, iako je još mogla raditi. Ističe da medicinske sestre uglavnom vole svoj posao i da ga ne bi radile da ne vole.
– Posao mi je kroz život pomagao, doći na takav posao je kao da stisneš neki drugi gumb. Ima lijepih stvari, teško je fizički i psihički, gledati ljude da pate. S druge strane, lijepo je kad vidiš da si nekome pomogao. Vi ste im zapravo pružena ruka utjehe i pomažeš mu u zdravlju, tako da sad meni pomažu u zdravlju, istaknula je umirovljenica Slavica.
Slobodno vrijeme provodi tako što slika svim tehnikama, na svili, uljem na platnu, suhim pastelom. Imala je više izložbi, kako kaže Slavica, a druži se i sa svojim prijateljicama. Žao joj je što više ne može plesti. Osim svega nabrojanoga, završila je i tečaj latinoameričkih plesova. Učila je čak i trbušni ples, kako kaže, možda je to smiješno u kasnijim godinama, ali nju to neizmjerno zabavlja.
Volontirala je i u domu za umirovljenike
Kada je došla u mirovinu, umirovljenica Slavica otišla je volontirati u starački dom. U Gerontološkom centru vodila je radionicu slikanja i plesa. Bilo joj je lijepo volontirati u staračkom domu, kaže da su ljudi prihvaćali radionice, imali su čak i izložbe kao likovna grupa. Također, kao plesna grupa otišli bi na odjel gdje su dementni. Priredili bi nekakav skeč ili ples tako su slavili njihove rođendane. Bilo joj je lijepo među ljudima, a inače je imala u to vrijeme razne obiteljske nedaće. Kaže da je to izdržala baš zato što se družila s ljudima. Nije išla psihijatru ni ‘trošila’ ništa za smirenje, priča nam, a bile su to velike promjene u životu.
– Otišlo je zdravlje, noge su se poderale. Zbog tih stresova bila je štitnjača hiperaktivna, ali to se s terapijom da. Drugo ništa ne trošim, od ovih antibiotika i tableta, jedino što idem na terapiju u jedan salon na Trnju gdje su stvarno ljubazni. Idemo besplatno, bez uputnice, ja sad godinu i pol idem na terapiju jer sam čekala tri i pol godine na operaciju koljena. Onda su me zvali, ali rekla sam da ne idem zato što mi ovi stvarno pomažu. Terapija radi na prirodnom principu, zadovoljna sam i vrlo su ljubazni, objasnila je umirovljenica.
‘Koliko imam, priuštim si’
– Volim pratiti politiku jer volim znati što se dešava, ali sam iznad toga zato što čovjek kada je u godinama treba se okrenuti sebi. Moraš sam brinuti o sebi, koliko najviše možeš jer si onda sretan i zadovoljan. Mogu utjecati na to tako da ignoriram, znam sve što se događa, na taj način si pomažem jer ne idem u nekakve negativne emocije, ali ne odobravam uopće, kaže gospođa Slavica.
Umirovljenica Slavica rekla nam je da se upisala u dom. Ne želi biti djeci na teret kada više ne bude mogla biti sama. Ima dva sina koji imaju svoje obaveze. Isto tako, svjesna je da treba čekati dosta dugo, kako ističe, žalosno je da se oslobodi mjesto dok netko umre. Ispričala nam je i kako si je organizirala prehranu da joj ne treba previše. Kaže da mora imati liniju i da to nije nikakva prisila, ali razmišlja tako jer je bila i zdravstveni radnik.
– Uvijek mi je bilo bitno, sad stignem, prije s obitelji nisam stigla. Treba jesti voća, povrća koliko si možeš priuštiti. Meso ne previše, riba je skupa malo za nas, ali nađe se. Umirovljenicima poručujem da se ne brinu, uvijek nekako bude, treba živjeti dan po dan. Svaki dan nam je poklonjen. Naći neku ljepotu u životu, nikad nećemo imati dovoljno. Neka se okrenu sebi i svojim emocijama, da ne misle previše, ne troše energiju na neke stvari koje ne mogu promijeniti jer će promjena tako i tako doći, bez obzira na nas. I to se može desiti odjednom i onda krećemo u nove pobjede. Ne kukam nikad radi penzije, koliko imam, priuštim si, istaknula je gospođa Slavica. Umirovljenik Ante istaknuo je da od mirovine izvuče koliko može, o čemu pročitajte ovdje.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
