Barba Josip (90): ‘Teško bi žena i ja živjeli od 750 eura penzije da nije turizma’
Josip Ribarić iz Banjola na Rabu nedavno je proslavio 90. rođendan, a ispričao je kako je izgledao život tijekom talijanske okupacije i neimaština koja je mnoge nakon rata potjerala u Slavoniju. Joso je sa suprugom u braku već 67 godina i imaju dvoje djece. Da ne žvi od turizma, kaže, teško bi mu bilo živjeti samo od mirovine.
Josip Ribarić | Foto: Screenshot YouTube Štorije
Josip Ribarić iz mjesta Banjol s otoka Raba, odnosno kako on kaže Joso Ribar, prije mjesec dana je proslavio 90. rođendan. Unatoč godinama, Joso ima pamćenje mladića pa je za YouTube kanal Štorije ispričao kako su Talijani okupirali i izbacili njegovu obitelj iz kuće kad je bio dijete, kako se teško živjelo nakon Drugog svjetskog rata, a otkrio je i tajnu uspješnog braka nakon 67 godina.
Drugi svjetski rat i neimaština
Joso je iz obitelji u kojoj je bilo osam dječaka i jedna djevojčica. Kada su Talijani 1941. godine okupirali Rab, izbacili su Josinu obitelj iz njihove kuće jer su ju uzeli za sebe. Prijatelj im je dao kuću s dvije prostorije, kuhinjom i spavaćom sobom, u kojoj je onda njih desetero živjelo. Sestra se udala pa više nije bila s njima. Nakon kapitulacija Italije 1943. godine, Talijani odlaze s Raba, ali ubrzo dolaze Nijemci i tad je bilo najteže, kaže Josip.
– Oni su radili nered, zapalili jednu kuću, ubili nekoliko ljudi. Do 1945. kad je bilo oslobođenje Raba. Bilo je veselje kad je bio kraj rata, ali je bila neimaština, zemlja porušena, nije bilo posla, onda su ljudi išli na žetvu u Slavoniju. Nije bilo ničega, nije bilo kruha. Tko je znao za puter, meso se jelo možda jednom tjedno, u nedjelju. Ali zato se jelo ribe, i hobotnice. Najčešće fažol i lazanje (op.a. jednostavna tjestenina od brašna i vode) ili krumpiri i lazanje s malo pofriga, komadi špeka bi se pofrigali. Ljeti kad je bilo pomidori, onda šalšu. Ljeti je bilo lakše, bilo je smokvi i grožđa, ali zima je bila teška, priča Joso.
‘Imam penziju 750 eura, a dobro živim samo zbog turizma’
Još tijekom okupacije Joso je krenuo u osnovnu školu koja je u to vrijeme trajala sedam godina. No, kad mu je majka poginula u prometnoj nesreći 1948. godine ispisali su ga iz škole i poslali ga da uči trgovački zanat. Tijekom dana je radio, a škola je bila navečer. Neko vrijeme je radio i pomagao doma ocu, a 1955. godine je krenuo u vojsku, mornaricu. Vojni rok je bio tri godine, a od toga je 30 mjeseci proveo na Brijunima. Bio je signalist na komandnom brodu. Odmah nakon vojske se vjenčao i u braku je već 67 godina.
– Živjeli smo s ocem. Dobro sam zarađivao, trgovina je bila profitabilna. Kćer Marina i sin Toni bili su u Rijeci u školi. Od moje plaće sam uzdržavao njih, hranili se ja i žena i još bi ostalo. Danas su nažalost druga vremena. Danas ako nemaš 2.000 eura mjesečno ne možeš držati dvoje djece u školi u Rijeci i živjeti i održavati kuću. Imam penziju 750 eura. To je dobro jer imam kuću i sobe, imamo pet soba i dva apartmana, a mi u prizemlju živimo, kazao je Joso koji je u mirovini od 1991. godine i komentira da bi on i supruga jako teško živjeli kad ne bi turistima iznajmljivali sobe. Umirovljenica Đurđica nam je ispričala da prodaje antikvitete jer ne bi mogla živjeti samo od mirovine, više o tome ovdje.
Tajna nakon 67 godina braka: Ljubav i razumijevanje
Joso je suprugu upoznao kad je radila kao kućna pomoćnica kod njegovog direktora, godinu dana prije nego što je otišao u vojsku. Dok je bio u vojsci slali su si pisma, a ubrzo po povratku su se vjenčali i dobili prvo dijete koje je nakon par mjeseci umrlo, a kasnije su dobili Marinu i Tonija. Prema Josi, recept za skladan brak nakon 67 godina je jednostavan.
– Lijepo, samo ljubav i razumijevanje. Znate onu pjesmu ‘Da nije ljubavi, ne bi svijeta bilo’, to je moja deviza uvijek bila. Bilo je i teških vremena naravno, ali prošlo je. Pored toga što smo dobro zarađivali, uvijek smo živjeli umjereno, nikad nismo dizali nos visoko. Mi smo uglavnom živjeli racionalno pa i danas kad imamo fala bogu dovoljno za život, zahvaljujući kući i turistima, kazao je Joso.
Joso je za kraj svima uputio božićne želje.
– Želim svima sve najbolje za nadolazeće božićne blagdane i novu godinu. Da budu živi i zdravi, sretni u krugu svojih obitelji i da znaju da je svaki čovjek čovjek, bio bogat ili siromah. Svak’ ima dušu, svi imaju pravo na čisti zrak i disanje, poručio je Joso.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
