Od umirovljene učiteljice Nade mogli bismo puno naučiti: Nije sve u novcu!

Jasmina Grgurić
13. rujna 2018.
Priče
A- A+

“Svim svojim umirovljenicima bih preporučila da kroz život idu s malo manje ogorčenja, osude i ružnih riječi, da ističemo ljepote… Toliko ima prekrasnih malih stvari, ne samo eura. Nema tih novaca kojima se doživljaji u odnosima s drugima mogu platiti.”

Nada Mikulić unatoč godinama i sljepoći razmišlja pozitivno Foto: J. GrgurićIMirovina.hr

Nada Mikulić, slijepa 68-godišnja umirovljena učiteljica glazbene kulture, cijeli radni vijek odradila je u sisačkoj osnovnoj školi Braća Ribar. Sa sljepoćom se snalazi toliko dobro da u malenom stanu živi sama, ali, kako kaže, nije toliko jako usamljena.

“Dok su neki skupljali materijalna dobra, ja sam skupljala ljubav svojih učenika i njihovih roditelja. Zahvaljujući tomu lijepo mi je u ovom gradu u kojemu zapravo nikada nisam željela raditi i živjeti jer sam rođena Petrinjka, no dogodilo se što se dogodilo. Danas zahvaljujem Bogu što nisam ostala tamo i što sam dobila posao kao mlada. Silno sam voljela svoj posao. Puno toga bih promijenila kada danas prebirem po svojim doživljajima, ali zvanje ne bih mijenjala nikada” – priča umirovljena Nada.

Skupljali dinare za kavu i radovali se životu

S nostalgijom se sjeća rada u kolektivu s djecom te proba i nastupa u zborovima i ansamblima u kojima je pjevala i svirala. Na mirovinu se ne žali, no ističe kako je ključ u skromnosti.

“Zadovoljna sam s mirovinom zato što znam da svi ti mladi ljudi ne mogu toliko zaraditi koliko umirovljenika ima u našim domovima. Mirovina mi je nešto veća od tri tisuće kuna, uz dodatak za slijepe osobe pa mi sve skupa to bude oko 4.600 kuna. S tim mogu živjeti. Prvo platim sve režije, a imam i za kozmetiku pa i parfem ponekada. Uvijek sam se bojala kredita i zaduživanja u slučaju da mi se nešto desi, tko bi to vraćao. Ne slažem se s političarima i ne mogu vjerovati da se netko dovede u dužničko ropstvo živeći preko svojih granica. I s mirovinom treba mudro raspolagati. Nekada se možda kod izvandrednih situacija ode malo u minus, ali onda se idući već uštedi na hrani ili nečemu” – kaže Nada.

Zna, ističe, da postoje teške sudbine i izrazito male mirovine, ali i da je naša zemlja obilježena teškim poslijeratnim razdobljem u kojem se stvari nisu mogle posložiti preko noći. Prisjeća se i kako se nekada puno skromnije i zadovoljnije živjelo nego danas.

“Za vrijeme školovanja, sve do završetka Glazbene akademije, živjeli smo skromno, siromašno, skupljali smo dinare i pare da popijemo kavu u birtiji, dekanat smo je zvali, donosili od kuće hranu, veselili se i radovali životu. Nismo imali tovare prnja niti ičega. Kada sam počela raditi imala sam jednu suknju i hlače dok si nisam zaradila za drugo” – sjeća se.

Mašta o životu u zajednici uz more

Zahvaljujući generacijama u pet učionica od petog do osmog razreda koje su izlazile iz njezine učionice, danas joj je lijepo. Bivše učenike, danas odrasle i uspješne ljude, često sreće i kroz razgovor s njima pronalazi ljubav i interes. Ipak, razmišlja o životu u zajednici uz more…

“Volim more, željela bih u mirovini otići u jednu zajednicu, malo mi je dozlogrdio takav jedan način samačkog života, ali naravno da se čovjek uvijek boji neke korjenite, radikalne promjene” – dodaje umirovljenica Nada.

Za svoje vršnjake ima i poruku:

“Svim svojim umirovljenicima bih preporučila da kroz život idu s malo manje ogorčenja, osude i ružnih riječi, da ističemo ljepote… Toliko ima prekrasnih malih stvari, ne samo eura. Nema tih novaca kojima se doživljaji u odnosima s drugima mogu platiti. Naravno da nosim svoje rane, nailazila sam i na iskorištavanja i podmetanja i krađe, ali takve stvari ne smiju nas odrediti” – zaključuje Nada Mikulić.

Komentari

Komentiraj