Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”

Tatjana Pacek

20. prosinca 2020.

Priče

A- A+

Glazbenik tvrdi da mu mirovina ne treba i želi od glazbe živjeti do samog kraja. Ružne životne periode prebrodio je stvaranjem, a u 2021. sam sebi želi da potpiše već pripremljeni ugovor s Hollywoodom kojeg je zaustavila korona.

Jurica Popović (Foto: Privatni arhiv)

Glazbenik Jurica Popović (62) ima posebno viđenje mirovine. Kultivira se godinama, desetljećima. Njegovi su roditelji, naime, rano umrli pa nisu ni dočekali mirovinu. Brat također. Jurica u sebi nije imao to opterećenje što će mu se događati u budućnosti, ako ide svojom stazom. Smatra to vrlo hrabrom odlukom s kojom se nije lako nositi.

– Živimo u vrijeme strahova, stresova, depresija, a mirovina bi u poznim godinama trebala dati mir. Tad ne bi trebao brinuti o osnovnim stvarima, hoćeš li imati za hranu i da platiš račune, u mirovini se treba dostojanstveno živjeti. Ja sam izabrao drugačiji put, da budem aktivan dok mogu. Dokle god me misli nose i ne bole – kaže Popović.

Nada se da mu mirovina neće ni trebati. No crv sumnje ponekad se uvuče, pa pomisli „Što ako se kotač okrene u nekom drugom smjeru pa će mi ipak trebati?“. Naposljetku, prevlada hrabrost, odlučnost i pobijedi mišljenje da će još dugo raditi i stvarati.

– Ne bih takav stav preporučio jer zahtjeva veliku psihičku snagu. Tko god ima bilo kakvu strepnju, bolje da ide utabanim putem. Ali postoje naznake da se i taj sustav u svijetu urušava – rekao je.

Ako se predomisli, do mirovine mu nedostaju još samo tri godine. Ipak, priča, ne vidi se kao umirovljenika, a nije se nikad vidio ni kao klasičnog zaposlenika, radnika. Uvijek je išao nekom linijom koja ga je iznutra tjerala prema van. Mogao je, kaže, biti sve. Zna svašta raditi, naučio je sve kućne zanate i ne trebaju mu majstori. Trebao je biti pomorac, pa je odustao. I elektroničar. Došao je i do diplomskog pa je ostavio studij.

Nisam htio novac i slavu, htio sam se baviti glazbom

– Nešto me uvijek vuklo prema glazbi. Nisu to financije, niti težnja za slavom, nego glazbena kreativnost. Ni toga godinama nisam bio svjestan, intuitivno sam to radio. Sad kad preslagujem kockice, vidim da je taj poriv moja hrana, nešto što me održavalo na životu. A da pritom budem prizemljen, da ne odlepršam u nestvarne sfere. Glazba mi je cijeli život ventil za sve apstraktno, emotivno, za sve što spada u sferu koja nije gola, čista egzistencija – priča Popović.

Zlatne godine volio bi provesti u prirodi. O kući prizemnici okruženoj vrtom, biljkama, drvećem sanja oduvijek. To je njegov nedoživljeni san. Kad hoda ulicom, gleda kakva su stabla, biljke na tlu, registrira i pticu u letu dok se vozi autom. To je ono što ga istinski privlači i želi život u prirodi.

Jurica Popović (Foto: Privatni arhiv)

– Često mi nedostaje zelenilo, jer civilizirani čovjek bez prirode je otuđen. To se vidi iz današnje situacije na cijeloj planeti. S vremena na vrijeme odem u prirodu, zagrlim stablo. Nakon potresa sam na Štrosu bio svaki dan i grlio brezu. Divan osjećaj – rekao je Jurica.

Jako poštuje starije. Ogromno poštovanje osjeća prema kolegama koji su na estradu došli puno prije njega. Prije tri godine napravio je duet sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem „Tri brata“. Tad je, kaže, bio ispunjen zadovoljstvom jer je napravio nešto dobro, vibracijski su se dodirnuli i oplemenili jedan druga.

– I danas nazovem Jimmyja da ga pitam kako je i treba li mu nešto. Prije snimanja ga nisam poznavao. Trebalo je vremena da mu se približim. On je imao tri brata i mislio da ja to znam. A nisam znao. Dotaknula ga je ta pjesma – prisjetio se.

Slično je sjećanje i na suradnju sa Zdenkom Kovačiček. Nikad nije nastupio na Zagrebačkom festivalu šansone, ali Hrvoje Markulj mu je to ponudio i tako se povezao sa Zdenkom.

Voli samoću u kojoj može stvarati

Nedavno je objavio i CD „Kozmičko dijete“. Kolege i publika hvale mu uradak, a redom ga svi pitaju kakvo je to kozmičko dijete. Jurica album opisuje kao sazrijevanje koje se dogodilo kao sukus svega što je do sad radio, kao refleksiju njegovog cijelog bića, težnju da probudi svakog tko posluša album i da u sebi probudi kozmičko dijete.

– Da se resetira i shvati da je vrlo bitna jedinka u ovom svijetu. Da zavoli ono esencijalno što je vjerojatno zatomio. Jer, da ostane socijaliziran, danas se mora prilagoditi surovosti ovog svijeta. Ideja albuma je da hrabro probudi u sebi kozmičko dijete i izađe van s njime. Jedan mali skromni doprinos osvještavanju ljudi oko nas – kaže.

Stih „Sve me jako ljuti, tražim pravi put“, dakako, nastao je iz osobnih razloga. Njime je htio reći kako iz sebe treba izbaciti frustraciju jer ako se skuplja u nama, opterećuje nas i muči, a naposljetku ljudi i obole. Najslabija karika, priča, popusti i uđemo u probleme.

– Japanci su odavno uveli kamione u koje njihovi zaposlenici nakon posla uđu, razbijaju, urlaju, protestiraju pa mirnije odu doma. Mi imamo strahove koji su generacijski prisutni. U povijesti je uvijek netko nad nama i stalno smo u tenziji „šuti, trpi, pati“. Ne znamo se buniti na pravi način, cijelo vrijeme šutimo. I sad imamo šutnju svih vrsta. A sve završava na unutarnjoj borbi koja rezultira s bolesti. Zato ljudi urlajte, galamite, pjevajte, lupajte… – savjetuje.

Voli samoću u kojoj može stvarati glazbu, tekstove, produkciju, aranžman… Zato ga boravak doma tijekom pandemije nije pogodio. Ali i kod njega se pojavljuju strahovi koje nastoji osvještavati. Ako ovako nastavi, smatra, doći će do egzistencijalnih problema i opet će patiti najmanji čovjek.

– Uvijek on prvi pati. To je kao Titanic. Ljudi koji su spavali na potpalublju, potonuli su dok su oni gore još svirali violinu, pili šampanjac i jeli kavijar. I nisu bili svjesni da i njih vuče prema dole. Kao ona stara izreka „Sit gladnom ne vjeruje“ – priča.

Želja mu je da se potpiše ugovor koji je korona zaustavila

Svako malo ga netko upita kako se živjelo ranije, kakav je osjećaj bio ući na estradu, čitati tekstove o sebi u Poletu. Koji su, u slučaju njegovog ondašnjeg Trotakt projekta, bili afirmativni.

Jurica Popović (Foto: Privatni arhiv)

– Još čuvam sve te Polete. Kad danas čitam te tekstove, ponosan sam da nisam puno griješio. I ovo što sad radim, i to je Trotakt projekt samo na drugoj razini. pokušam to uvući u pop glazbu. Znači jedan pionirski rad, ‘banalnost’ pop produkcije oplemeniti s dubljim sadržajem. Vidim da uspijevam i to me ispunjava zadovoljstvom. Kad podvučem crtu, zadovoljan sam s eksperimentom kojeg sam započeo kao solo izvođač – ponosan je.

Rado govori i o pjesmi „Linđo“. Nastala je 1993., a ljudi i danas na prve taktove dižu ruke u zrak. Manje je poznato da je taj megahit nastao iz egzistencijalnih poriva. Iz rata su izašli s velikim dugovima i imali su dva izbora: ili u druge poslove ili ostati u glazbi.

– Da ostanemo u glazbi moramo biti tržišni, pa sam razmišljao što bi to moglo biti. Neki etno ali da svi ljudi prihvate. Ples Linđo mi je prirodno okruženje i bilo je logično iskoristiti ga. Stvaranje pjesme trajalo je pet ili šest mjeseci – prisjetio se.

U svom opusu ima i dvije božićne pjesme, jedna je “Na Božić nitko nije sam“. Svako malo mu netko javi kako se u ovo doba vrti na radio postajama iako je to atipična božićna pjesma, sjetna, tužna. Nema nikakve veze s „Jingle Bells“. Pjesma se odnosi na ljude koji su sami u vrijeme blagdana, zapostavljeni.

– Bio sam inspiriran mojom mamom koja je nakon tatine smrti ostala sama. Ja sam bio u Zagrebu, a brat u Dubrovniku. Često je Božić dočekala sama. Nije isto nazvati i čestitati i biti s njom. Obitelj je trebala biti na okupu, a nije bila. Jako je puno takvih ljudi, nesretni su, a vanjštinom, kićenjem i atmosferom, pokušavaju prizvati sreću – govori Popović.

Vjeruje da će 2021. biti bolja godina od prethodne, a želja mu je realizirati projekt koji je korona zaustavila. Sa svojim instrumentalima, Popović je bio dotaknuo Hollywood. Bilo je na najboljem putu da se realizira suradnja, trebao je potpisati ugovor s agencijom koja bi ga usmjerila u Capitol Records.

– Matija je imala reviju na Beverly Hillsu, a u pozadini je svirala moja glazba. Agentica joj je prišla i pitala čija je to glazba. Tražila je sastanak. Matija im je dala moje podatke, i agentica je tražila da prijeđem u američko društvo skladatelja. Ispunio sam sve uvjete, a onda je zbog korone sve stalo – kaže Jurica.

Vjeruje da se projekt nije zatvorio, da je samo zaustavljen, a shvaća ga kao potvrdu da je dobro radio. Ostvari li mu se želja, to će ga, kaže, podignuti na višu razinu. Bio bi to blagoslov, kruna njegovih 40 godina rada. Jer, prisjeća se na kraju, prvi nastup imao je baš na Badnjak, u zagrebačkom Lapidariju.