Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”

Tatjana Pacek
22. studenoga 2020.
Priče
A- A+

Nacionalni prvak zagrebačkog HNK, 55-godišnji Goran Grgić iskreno progovara o krizi u kojoj se našla njegova struka, o veselju što ga redatelji i dalje mahom pozivaju u projekte, o obitelji i podršci supruge Ivane, mladosti koja se donedavno skupljala ispred njegovog kazališta…

Goran Grgić (Foto: Branimir Milovanović)

“Bez obzira na to što sam se iskustvom uvjerio da godine brzo prolaze, izračunao sam da sam daleko od mirovine i mirovanja. Imam još previše planova i ne želim se ostatak života švercati čekajući da mi netko birokratskim nožem odredi da me više ne trebaju” – rekao nam je Goran Grgić.

Nedostaje mu najviše život kakav je bio prije pandemije

Nacionalni prvak zagrebačkog HNK ipak razmišlja o budućnosti pa pomalo štedi. Ističe da je od štednje, talentiraniji za uskakanje u financijske izazove i zbog toga ima ponešto što će, nada se, ostati iza njega.

“Plaćam već godinama neka životna osiguranja, ali nisam siguran da je to najpravilnije ulaganje u budućnost. Godinama dajem novac nekome tko ga ulaže za svoju dobit, a ja čekam cijeli život da mi vrate ono što sam im dao. No, oni se time bave, i svaka im čast, uvjerili su nevjerojatan broj ljudi da je dobro da štede, ali na njihovom računu” – kaže Grgić.

Puno radi, ima izniman opus, a samo koji mjesec unazad, nakon napornih snimanja, volio je otići u šumu sa psom, piti dobro vino s prijateljima, roštiljati, pogledati dobar film, šetati gradom bez cilja, posaditi nešto u vrtu, čuti se sa svojom braćom, razgovarati sa svoje troje djece, gledati u more, ljubiti ženu, voziti auto, upoznati pametnog čovjeka…  U vrijeme pandemije nedostaje mu život kakav smo svi do nedavno imali. Nedostaju mu putovanja, druženja i ljudi bez maske na licu. Korona je, kaže, silno ugrozila struku. Posljedice su, tvrdi, nesagledive i nada se da će se naći rješenje za opstanak.

Sve su oči samostalnih umjetnika okrenute višim instancama

“Svi planovi, dogovori za nove projekte u 2021. prebačeni su za neka bolja vremena i smiruje me kad govorimo o sljedećoj godini, a ne o 2022. Uvjerili smo se ove sulude godine da se svako planiranje može iz nevjerojatnih razloga izjaloviti” – priča.

Drago mu je da su baš glumci poznati po osviještenosti prema starijima i slabijima, pomaganju kolegama u mirovini, ali nije siguran koliko će taj sustav potrajati.

“Do nedavno nas je bilo puno manje, poznavali smo se i moglo se upozoriti na nečiju tešku životnu situaciju. Danas je puno ljudi koji se bave ovim poslom i nemoguće je da se svi upoznamo i stvorimo osjećaj zajedništva. Trenutno postoji fond iz kojeg se pomaže samostalnim umjetnicima, ali u ovoj krizi opstanka struke, smanjuje se broj onih koji mogu pomoći i sve oči su okrenute prema višim instancama” – rekao je Grgić.

Ističe da svatko od nas može učiniti nešto i ako se pomogne jednom kolegi, učinjeno je mnogo za sve. Nije, dodaje, ugrožena samo njegova struka, nego cijeli sustav u kojem smo živjeli. Glumci su među sretnijim profesijama koji si, odlaskom u mirovinu, dodatnim radom mogu popraviti kućni budžet. Nekima je to blagodat, drugima je opterećenje u nekim godinama, ustajati u 5 u jutro i ići na snimanja.

Važno je zvati se Ernest

“Svi naši angažmani su minimalno plaćeni i ne može se živjeti od stare slave. Ne zavaravam se da će u budućnosti biti bolje, jer su kriteriji prilično klimavi. Mala smo sredina i gotovo nitko od nas nema svoju cijenu. Postalo je potpuno svejedno koga se angažira, ako se ima dovoljno novca za promociju. Prepustim li se toj stihiji, bit ću sretan da znaju da sam živ. Veseli me da me još uvijek zovu da nastupam, ali nikad se nisam veselio izlasku na scenu. Uvijek sam se veselio uspješnom odlasku sa scene. Siguran sam da mi se nikad neće biti teško ustati ili uopće ne spavati da bih odradio neki inspirativan posao. No, nije mi dosadno ni u mirovanju. Dobro se slažem sa samim sobom” – govori.

Goran Grgić iz mlađih dana (Privatna arhiva)

Grgić je karijeru započeo davnih godina u Gavelli, a jedna od prvih većih rola bila je u predstavi „Važno je zvati se Ernest“. I danas pamtiš početke, sjeća se vrhunskih predstava i uzbudljivih trenutaka. Možda će, smije se, ubrzo morati odvrtjeti film unatrag, ali  ima osjećaj da taj trenutak još nije došao.

Pamti i tjeskobne trenutke, strahove i destrukcije

“Predstave „Važno je zvati se Ernest“ vrlo jasno se sjećam, jer je zaista bila uspješna. Briljantan tekst, komad sam radio tri puta. Prvi put na Akademiji, a zadnji put u HNK. Između toga se dogodila predstava u Gavelli koja se igrala više od sto puta i sjećam se da su u tom razdoblju dvije kolegice koje su igrale Cecily, Marina Nemet i Barbara Nola otišle na porodiljni, a treća Edita Majić u samostan” – priča.

Nedavno je igrao u tv seriji Novine s Marininom kćeri Tenom koja se tada rodila, Barbarin sin Jakov Nola je već cijenjeni mladi redatelj, a Edita je, kaže, još uvijek ustrajna u samostanu.

“I nisam siguran da je nešto važno propustila. Prošlo je puno vremena od te predstave i drago mi je da živi u sjećanju ljudi. Sve što sam radio bilo za javnost, za publiku i imam osjećaj da živi u sjećanju gledatelja i nemam potrebu sam glorificirati trenutke koji su prošli. Možda je to krivo, ali mi se čini zdravije ne biti u prošlosti” – kaže nam Grgić.

U njegovom zavidnom opusu bilo je mnogo predstava u kojima mu nije bilo lagodno izaći pred premijernu publiku. Pamti tjeskobne trenutke, strahove i destrukcije, ali mu je draže prizvati u sjećanje uspješne projekte. Nema, priča, formule za stvaranje dobrih predstava i često se u kreiranju uloga i usklađivanja svih segmenata predstave prolazi kroz razne krize i napetosti. Siguran je da se do zanimljivih rješenja i kvalitetnih uloga ne dolazi lako. Na kraju cijelog procesa, kad predstava zaživi i kad se ugodno osjeća u koži lika kojeg igra, nakon nekoliko izvedbi, počinje užitak igranja. Bilo bi mu lagodnije da se godinama i iskustvom manje troši, ali to jednostavno nije tako. Impresivan je popis njegovih filmskih i tv uloga. Primjerice, 2008. je snimio dva filma i tri tv serije, a gostovao je i u „Plesu sa zvijezdama“. Dodamo li tome predstave u kazalištu, njegov tempo se teško može pratiti.

Goran Grgić /(Foto: Damil Kalogjera)

Dobro je biti u kategoriji glumaca koje svi redatelji traže

“Da, to je bilo zaista intenzivno razdoblje, ali to je tako u našem poslu – ili radiš sve ili ništa. To je istina koja može ući u kategoriju Murphyjeva zakona. Joško Juvančić Jupa, duhovit i sarkastičan redatelj, jednom prilikom kad mu je ravnatelj kazališta nabrajao koji su glumci slobodni da ih izabere za svoju predstavu, odgovorio je da ne želi slobodne. Inzistirao je: “Hoću ove koje svi hoće”  Dobro je kad si u toj kategoriji, ali je naporno. I ne traje vječno” – govori Goran.

Iako uživa golemi ugled među kolegama, još uvijek je sretan i kad dobije priliku naporno snimati. Obitelj mu je velika podrška, a sa suprugom poput njegove Ivane, nije bio problem izgraditi takvu karijeru.

“Beskrajno sam sretan da nikad nisam bio opterećen nekim “tektonskim” poremećajima u obitelji. To je utočište koje me čvrsto prizemljuje i ne mogu si dopustiti luksuz  „umjetničke” odvojenosti od realnog života. Niti to priželjkujem. Nisam tip koji bježi od obiteljskih obveza, ali je zasigurno lakše kad imaš uz sebe osobu koja ima sve pod kontrolom onda kad si ti izvan sebe” – priča.

U 30-tak godina karijere u angažmanu je bio u dvije najuglednije kazališne kuće, Gavelli i HNK. Zahvalan je, naglašava, na toj privilegiji, ali i ponosan na mnoge predstave u kojima je imao mogućnosti igrati. Bilo mu je ostvarenje snova ući u ansambl s glumačkim autoritetima kojima se divio, ali je i spoznaja da su u jednom trenutku kao generacija postali kreatori i nositelji repertoara bila uzbuđujuća. Igrali su predstave koje se do danas pamte kao značajni kazališni trenuci tog vremena, a svjedoci su da se i danas rade predstave koje su snažne i gledane.

Obvezujući status nacionalnog prvaka

“Prije ove krize je zaista bila velika gledanost naših predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu i nadam se da ćemo ubrzo imati priliku opet zaigrati pred punim gledalištem” – kaže Goran.

Samom tom nesklonosti promjena, jasno je da su mu odanost i sigurnost vrlo važni. On pak govori kako je vrlo poticajno biti dijelom ansambla koji je jak i kreativan. Trenutno je, hvali matičnu kuću, u drami HNK zavidan broj glumaca koji se mogu nositi s najvećim izazovima, a istovremeno se osjeća atmosfera pozitivnog nadmetanja.

“Iz moje vizure, napravio sam veliki iskorak dolaskom u HNK, a nakon toga se jedino mogu zamisliti u nekom manjem kazalištu uz more” – govori.

Svoj status nacionalnog prvaka smatra vrlo obvezujućim i prema publici i prema kolegama, ali i kući koja ga je počastila tim naslovom.

Mladosti ispred HNK poručuje da budu strpljivi i odgovorni

“Nisam siguran je li teže doći do te pozicije ili je ostati dostojan. Pokušavam biti kao prvo profesionalan i korektan u pristupu poslu, a nadogradnja je uvijek proporcionalna uloženom trudu. Svake večeri je novi izazov i publiku ne zanimaju odigrane uloge, nego ova koju trenutno gledaju” – kaže.

Mnogo njegovih kolega uoči premijere ništa se ne smije upitati. Goran je naučio kontrolirati se i ne prenositi probleme i euforiju doma. Njegova obitelj osjeti kad je pred važnim izazovom, ali pokušava s time nikoga ne opterećivati. Ima svoje oaze u kojima se izolira i tako je bolje i njemu i svima oko njega. Nije mu žao što ni jedno od troje djece nije krenulo njegovim stopama.

“Bez obzira na to što nisu direktno na pozornici, prepoznajem neke svoje stope u njima. Nisam siguran bi li im mogao dati pravi savjet da su sa mnom na pozornici. Vremena i kriteriji se mijenjaju i stasale su nove generacije koje stvaraju svoj sustav vrijednosti. Normalnije mi se čini da se djeca odmiču od karaktera i životnih principa roditelja. I onako će s godinama sve više sličiti na njih” – priča.

O donedavnim okupljanjima mladeži ispred zgrade HNK ima svoje mišljenje. Smatra činjenicom da su mladi zakinuti u normalnom odrastanju i jasno mu je da ih mladenački bunt tjera da pokažu da postoje. Stvorili su si mogućnost da se međusobno vide, ali je to, kaže, preraslo u opasnost i destrukciju. Zagovara da svi moramo osvijestiti ovo izvanredno stanje. Nije pobornik zabrana i ne zna bi li ih mogao provesti u djelo. Koliko ponavlja sebi da bude strpljiv i odgovoran, toliko to govori i najmlađem sinu Lovri koji je u godinama kad mladost mora izlaziti van.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

 

Copy link
Powered by Social Snap