Dalmatinski geni i spiza kao tajna vitalnosti 77-godišnje ‘tete’ Gordane
“Moram paziti na zdravlje pa pazim da hrana bude što kvalitetnija, a samim time je i skuplja. Emilija ima nešto veću mirovinu jer je radila nešto duže. Ja sam otišla ranije kako bih čuvala unuka u Americi. Obje smo radile kao odgajateljice. Znamo se iz tog razdoblja pa se sretnemo i pričamo, mahom o staračkim bolestima”
Emilija i Gordana, danas umirovljenice, a nekada tete u vrtiću Foto: Mirovina.hr
Ljetne vrućine predstavljaju crveni alarm za osobe treće životne dobi. Uz uobičajene savjete o izbjegavanju podnevnog sunca, nošenju zaštite od ultraljubičastog zračenja i pijenju puno tekućine, svakako valja uvažiti i one o prehrani. Znaju to dobro i naše umirovljenice, posebice one dalmatinskih korijena.
U šetnji Siskom zatekli smo dvije nekadašnje radne kolegice, tete u vrtiću, Gordanu i Emiliju, a kada smo ih zaustavili taman smo prekinuli njihov razgovor o staračkim bolestima.
Drži se prehrane na kojoj je odrasla
“Tata mi je s Brača, a mama s Pelješca. Stalno jedem ta naša dalmatinska jela, ne mijenjam hranu na kojoj sam odrasla; maslinovo ulje, riba, žganci, blitva, tu i tamo malo piletine, dok svinjetinu uopće ne jedem… Na toj sam prehrani odrasla i ne želim mijenjati. Baka mi je živjela preko sto godina, a i druga je poživjela tako da očito imam dobre gene” – kaže nam vitalna Gordana Muždeka.
Tajna možda leži i u činjenici da je u mirovini od 1995. godine.
“Mirovina mi je 2.700 kuna, ali ostavljam dio za dopunsko osiguranje i štedim za grobno mjesto. Jedno dijete mi je u Londonu, a drugo u Americi. Sin u Londonu se oženio i ima dijete pa više ne može pomagati kao prije, ali zato ovaj iz Amerike uskače kada je potrebno, za drva, kućanske aparate i slično” – priča nam.
Gordana Muždeka od mirovine i štedi Foto: Mirovina.hr
Na more ne ide, ne može si to priuštiti, kaže, jer živi sama i dok plati sve režije ostane joj za hranu.
U mirovinu otišla za vrijeme rata
“Moram paziti na zdravlje pa pazim da hrana bude što kvalitetnija, a samim time je i skuplja. Emilija ima nešto veću mirovinu jer je radila nešto duže. Ja sam otišla ranije kako bi čuvala unuka u Americi. Obje smo radile kao odgajateljice. Znamo se iz tog razdoblja pa se sretnemo i pričamo, mahom o staračkim bolestima” – kaže baka Gordana.
Začuđena je pomicanjem dobne granice za umirovljenje do 67. godine, jer ne može vjerovati da bi tete u vrtiću trebale do tada raditi.
“Ja nisam više mogla. Radila sam više od 30 godina, ali psihički više nisam bila u stanju zbog rata. S djecom smo spavali po podrumima i skloništima, bilo je opasno. Mijenjali smo vrtiće, a uzbune i granatiranja znali su nas zateći na putu. Da nije bilo rata, sigurno bi nastavila pa danas imala i nešto veću mirovinu” – zaključuje Gordana.
