Bruno (72) brodostrojar: “Talent ne znači ništa ako se ne oplemeni s radom”

Silvija Peras
27. ožujka 2020.
Priče
A- A+

Bruno nasovnicaBruno (72) umirovljeni je brodostrojar,  govori četiri strana jezika (engleski, francuski, talijanski i španjolski) i pobjednik je kviza Najslabija karika. Za sebe kaže da “voli sve što vole stariji”. Otkriva kako pobijediti na kvizu poput Najslabije karike, zašto mladi napuštaju Hrvatsku, gdje se cijeni starost i što je zapravo važno u životu.

umirovljenik zadar

Foto: Bruno (72), Zadar

“Ja sam bio na kvizu Najslabija karika i pobijedio. Ne zato što ja puno znam. Jer ja uvijek smatram da ja malo znam. Moja je sreća što imam znanje iz tehničkih znanosti, i znanje iz humanističkih znanosti, pošto sam učio i jedno i drugo. Zato mi nije bilo teško odgovarati. To se i traži u kvizovima. Da nisi jednoobrazovan.

Kviz Najslabija karika bio je najteži kviz na kojem sam bio. Uz to, bio je vrlo naporan. Mi smo snimali jedno 6-7 sati. Bili non stop na nogama. Teško je bilo jer moraš odgovoriti na pitanje kada ti postavi Danijela brzo, točno i moraš paziti da kažeš banka.

Osim toga, morao si biti i lukav. Ne biti najjača, ali ni najslabija karika. Ako si najbolji izbace te jer si ostalim prijetnja jer ćeš pobijediti. Zato ponekad pogriješiš pitanje. U zadnjem krugu ostao sam s profesoricom u školi kojoj je došlo baš neko tehničko pitanje. Ona nije znala, a ja sam odgovorio bez problema jer mi je to posao” – otkrio nam je 72-godišnji Zadranin Bruno.

U kvizu i životu pomoglo mu je i iskustvo starijih

Pero Kvesić na Humans of Mirovina podijelio svoju priču o biciklu

“Što se tiče starosti, naše društvo ne cijeni starost. Prema njima, starije možeš odmah otpisati. To je šteta jer stariji imaju ogromno iskustvo. To iskustvo mladi trebaju upijati. Ne da im ja namećem, nego da im dajem savjete. To sam naučio u svojoj mladosti od svojeg oca. Moj otac je bio veliki stručnjak u mehanici. Ja sam završio pomorsku školu, bio časnik, plovio.

Sa 17, 18 godina mislio sam da sam najpametniji, da sve znam. Onda je otac meni rekao: slušaj, nemoj tako raditi, ovako ti je bolje. Mislio sam, ma što on zna. Radio sam onako kako ja želim, slomio se od posla. Tada mu dam priliku da mi on pokaže, i shvatim da on to zna. Jer je radio sto puta istu stvar i bio obrazovan. Kada sam ga slušao i radio kako mi je rekao sve bi išlo kao po loju.

Onda sam vidio da njegovi savjeti i savjeti svih starijih i onom u čemu su oni sposobni i obrazovani, da ih treba slušati. Puno je lakše nego kretati ispočetka. Isto kao kada političari dođu i govore kako će sve obrisati i krenuti ispočetka. Sve dobro otprije treba prihvatiti, jasno, i primijeniti u ovo doba. Ne valja se vraćati u prošlost. Prošlost treba znati, čuvati, i na osnovu te prošlosti ići dalje” – nastavlja Bruno.

„Mladi danas su previše ukalupljeni“

Za mlade danas misli da im nedostaje duha i da su previše ukalupljeni.

“Ništa ih ne zanima. Moja djeca i unučad puno čitaju. Tako smo ih odgojili. Svaki dan barem po jednu knjigu. Normalno da imaju tablet i kompjuter, mobitel i sve to. Ali nisu robovi. Mobitel i tablet daju osjećaj sveznanja. Ali to je površno znanje. Nije to duboko znanje. On zna samo činjenice. Mogu pročitati zašto je neka osoba značajna, ali nedostaje što je tebi značajno kod te osobe. Činjenice nisu bitne nego je bitna pozadina toga svega“.

Treba raditi na sebi od mladosti. Ako je netko mlad i glupav isti će biti i u starosti. Znanje se stiče radom, trudom i mukom. Za maturu pomorske škole svaki dan sam učio 6 sati mjesec dana kako bi položio 7 predmeta”.

Dobre navike stvaraju se u obitelji

Marica (67) odgajateljica: ”Nakon nekog vremena u mirovini osjetila sam olakšanje, ali počela su mi nedostajati djeca”

“Otišao sam od kuće u 18-oj godini i to mi je bilo premalo vremena da budem s roditeljima. Otišao sam na brod i moj život više nije bio vezan za roditelje. Moj otac i majka su također puno čitali. Majka je čitala Zagorku, a tata povijesne stvari” – dodaje.

Radna etika je prešla i na uspješnog sina koji živi u Japanu i sam je naučio Japanski jezik. Uz japanski govori i engleski, ruski, a trenutno uči kineski jezik.

“Talent ne znači ništa ako se taj talent ne oplemeni s radom. Ja i danas volim naučiti nešto novo” – ističe Bruno.

Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske

Smatra da je u Japanu drukčije. Sin mu je tamo 4 godine na otoku Okinawa.

“U Japanu cijene stare ljude. Tamo je isti tempo života  kao u Dalmaciji, ali jako dobro organizirano. Na posao se nikada ne kasni. To je velika sramota. Takav je to mentalitet. Tamo je fantastična klima i tamo žive najdugovječniji ljudi na svijetu. Pokretni su i nakon stote godine. To je zbog njihova načina života, jeftine i kvalitetne hrane, ali i klime. Većina ljudi koji tamo dođu tamo i ostanu”.

Nije čudno da ljudi odlaze iz države. Ovdje je teško uspjeti u kreativnim zanimanjima poput slikanja. A vani te u to guraju. Sistem je napravljen na taj način. Tu se ne cijeni kada se netko ističe. Smatra se da se ta osoba pravi važna. Isto tako, ne treba misliti da sve što je hrvatsko ne valja i sramiti se svog podrijetla. Važno je kakva si osoba” – zaključuje mudri umirovljenik Bruno.

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap