Stariji od 95 žive u trenutku, pa umiru u tišini: Po prvi put javno progovorili o tome jesu li spremni na smrt

Jelena Ratko
30. lipnja 2018.
Istaknuto
A- A+

Najstariji ljudi u društvu nevidljivi su u javnosti i rijetko sudjeluju kao ispitanici u istraživanjima. Većina njih živi u domovima, a nemali broj ih ima otežane kognitivne sposobnosti, pa je teško od njih, iz prve ruke, saznati što im nedostaje ili što bi htjeli tijekom posljednjih par godina svojih života.

Foto: pixabay.com

Životni vijek sve je dulji u većini zemalja svijeta, što znači da raste i broj ljudi koji umiru u veoma staroj dobi. Na primjer, gotovo polovica svih umrlih u Ujedinjenom Kraljevstvu prošle godine bili su ljudi u dobi od 85 godina ili više, dok je prije 25 godina toliko godina imala samo jedna od pet umrlih osoba, prenosi Vice Tonic.

Što više starimo, to više slabe naše psihičke i fizičke sposobnosti te jednostavnije razvijamo zdravstvene probleme, što utječe i na vrstu smrti. Dok su godine umirovljenja nekoć bile samo “starost”, dulji život sada je starost podijelio na mlađu i stariju dob (mlađu i stariju starost).

Stara starost šuti

bennetty
Penzići osnovali rock bend: "Nas ne plaši smrt, strah nas je jedino da ne ostvarimo snove"

Ranija istraživanja pokazala su da su ljudi koji su imali više od 90 godina u trenutku umiranja, trebali znatno više podrške u svakodnevnom životu u posljednjoj godini života, čak i od onih koji su umrli u kasnim 80-ima.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, oko 85 posto onih koji su umrli u dobi od 90 ili više godina bili su toliko nepokretni da su trebali pomoć u održavanju osobne higijene. Za usporedbu, kod samo 59 posto onih između 85 i 89 zabilježena je ova razina nepokretnosti.

Ova su istraživanja ukazala na potrebu za pojačanim planiranjem rada ustanova za skrb o starijima i nemoćnima, Međutim, malo je toga bilo poznato o tome što “stariji stariji” (95+) zapravo žele u posljednjim godinama svoga života, kada se govori o tome tko će i kako skrbiti za njih.

Najstariji ljudi u društvu postaju sve manje vidljivi, kao i ostali kojima je podrška potrebna, primjerice oboljeli od demencije. Većina njih živi u domovima, a nemali broj njih ima otežane kognitivne sposobnosti, pa je teško od njih, iz prve ruke, saznati što im nedostaje ili što bi htjeli. A upravo njihovi glasovi su krucijalni za oblikovanje sustava centara za skrb tijekom posljednjih godina života korisnika.

Iskustva i preferencije

Vice je razgovarao s 33 osobe u dobi od najmanje 95 godina i 39 njihovih rođaka ili skrbnika o iskustvima i preferencijama kada je riječ o socijalnoj skrbi i zdravstvenoj njezi. Od toga, 88 posto su bile žene, 86 posto udovice, a 42 posto ih je živjelo u domovima.

Za mnoge starije ljude koji su sudjelovali u istraživanju, smrt je bila dio života. Oni su izjavili da svaki dan uzmu kako dođe i ne brinu previše o onome koji dolazi sutra, već žive u trenutku.

“Sve se svodi na iz-dana-u-dan kada navršite 97”, rekla je jedna ispitanica.

Većina se osjećala spremnom umrijeti, a neki su tu ideju čak i prigrlili: “Ja sam žena na čekanju, ona koja samo čeka da ode”, rekla je jedna umirovljenica.

Drugi su pokazali nešto veću razinu očaja u svojim nastojanjima da dočekaju kraj. “Da bar mogu samo umrijeti. Ovako samo stojim na putu”, bio je tipičan stav toga dijela ispitanika, koji su smatrali da će, dok ne umru, biti samo smetnja drugima.

Jedan dio ispitanika činili su ljudi koji su preklinjali da ih ne ostavljaju živima do stote, govoreći kako nema smisla da toliko žive.

Većina je bila zabrinuta oko utjecaja na one koje ostavljaju za sobom.

“Jedina stvar koja me brine je moja sestra. Nadam se da neće biti tužna i da će se uspjeti pomiriti s time”, izjavila je ispitanica.

Svi žele bezbolnu smrt u snu

Sam proces umiranja uzrokovao je najviše briga među ispitanicima u istraživanju. Uobičajena želja je bila bezbolna smrt, ako je moguće u snu. Ispitanici su uglavnom birali udobnost vlastitog doma umjesto liječenja, želeći izbjeći posjet bolnici uoči smrti.

Vice je, razgovarajući s članovima obitelji starijih osoba iz istraživanja, naišao na visoku razinu razumijevanja poznavanja želja i preferencija njihovih rođaka – samo dva puta, pretpostavka obitelji o željama umiruće/g pokazala se netočnom. Primjerice, jedna osoba je rekla da želi terapiju lijekovima u bolnici što je dulje moguće, dok su njezini članovi obitelji smatrali da bi ona htjela palijativno liječenje. To najbolje ističe važnost nastojanja da se iskomuniciraju opcije, umjesto da obitelj unaprijed samostalno stvori pretpostavku o tome što je najbolje za njezine najstarije članove kojima se bliži kraj.

Zanimljivo je da je puno ispitanika spomenulo kako im prije toga istraživanja smrt nije bila uobičajena tema razgovora, već su je ranije spominjali samo kroz šalu ili vic. Ipak, samo neznatna manjina nije bila zainteresirana za ovakav tip razgovora, dok su ostali bili voljni otvoreno razgovarati o smrti i umiranju.

Rijetka istraživanja i zanimljivi rezultati

"Posmrtnoj pripomoći uplatili smo više od 10.000 kuna, ali novac ne možemo dobiti"

Rijetko se može čuti što imaju za reći ljudi koji su u desetom ili jedanaestom desetljeću svoga života, no ipak postoje neka ranija istraživanja koja su se bavila pogledima “mlađih starijih” na smrt. U navedenima, ispitanici su uglavnom bili korisnici domova za starije.

Švedski znanstveni rad iz 2013. godine ukazao je na postojanje 33 studije koje su istraživale poglede starije populacije na smrt diljem svijeta, mada je samo nekolicina njih uključivala starije osobe kao ispitanike prilikom istraživanja.

2002. godine, provedeno je istraživanje u Gani koje je ukazalo na to kako se stariji ljudi tamo vesele smrti, gledavši na nju kao na nešto što će im donijeti mir nakon napornog života. 2013. godine, nizozemsko istraživanje pokazalo je kako mnogo ljudi mijenja svoje preferencije kada je riječ o tome kako žele umrijeti ovisno o tome koliko im je potrebna skrb.

Rezultati 24 studije, koje su uglavnom bile provođene u SAD-u i na “mlađim starijima”, su pokazali da, dok manjina izbjegava raspravljati o smrti, većina bi bila zahvalna na prilici za taj razgovor koju rijetko dobivaju.

Rijetka su istraživanja volje starijih ljudi da raspravljaju o tabu temama, njihovog prihvaćanja nadolazeće smrti i njihovih briga o tome što bi proces umiranja donio (da više ovise o drugima, stvaraju im svojevrsni teret, a poslije smrti ih ostavljaju povrijeđenima). Kako bi se omogućila najbolja moguća podrška i kvalitetna skrb, kako bi se tome mogle prilagoditi institucije i ustanove za smještaj starijih osoba, potrebno je najprije razumjeti koje su želje starijih osoba kada je riječ o odlasku s ovoga svijeta. Zato se ovakve studije trebaju provoditi češće. Zato se starije treba pitati više – kako unutar obitelji, tako i na razini društva u cjelini.

Copy link
Powered by Social Snap