Ostave bake i djedove pred vratima, plate internetom i za njih više ni ne pitaju

Jasmina Grgurić Zanze
13. veljače 2020.
Novosti
A- A+

Slika koja se krije iza obiteljskih i privatnih domova nije nimalo ružičasta, no ne mogu se baš svi staviti pod isti nazivnik. Iako se u javnosti posljednjih mjesec dana opravdano govori o nepravilnostima, nepoštivanju zakona pa čak i ilegalnom radu brojnih ustanova za smještaj starijih i nemoćnih osoba, pozitivnih primjera ima. Jedan od njih je i “starački dom” Sv. Antun u Valpovu. Vlasnica se sama javila ekipi Provjerenog kako bi se uvjerili da ima i onih koji pošteno posluju.

Nedjeljko i Anica, korisnici doma Sv. Antun (Snimak zaslona/Provjereno Nova TV)

“Pogodilo me, jer su prozvani svi domovi. Puno ljudi radi na crno. Odlučila sam stoga poslati jedan mail da se sagledaju privatni domovi, bio to obiteljski dom ili ustanova. Mi smo krenuli od obiteljskog doma” – rekla je za Provjereno Suzana Jeger, osnivačica doma za starije osobe “Sv. Antun” u Valpovu.

Zbog internet bankarstva uopće ne dolaze

Od obiteljskog su doma rasli polako, uporno i kako kažu, pošteno, a danas imaju mjesta za 95 korisnika. Zaposlenih je čak 36, a sve rade prema propisanim uvjetima i pravilnicima koji nisu mijenjani desetljećima. Problema je mnogo, ali stvari treba najprije sagledati na terenu pa onda u skladu s tim krenuti u promjene. No, odgovornost je i na najbližima, članovima obitelji koji nerijetko svoje roditelje, bake i djedove smjeste u dom i više za njih gotovo da ni ne pitaju.

“Najgore je što se davno moglo platiti na kasi, na blagajni. Sad se plaća na račun. Kad su plaćali, morali su doći barem jednom mjesečno. Sad zbog internet bankarstva uopće ne dolaze” – kaže vlasnica.

[KOMENTAR] Tko je kriv što naši očevi i bake leže u ilegalnim domovima?

Njezin suprug kao suvlasnik ističe da su imali situacije da ljudi dovedu mamu ili tatu pa ih ostave bez da ostave dokumente, a bilo je i slučajeva da se starije osobe ostavljaju pred vratima.

Nitko od njih nije želio živjeti ovdje, ali ostali su sami, djeca su im zaposlena ili im je pak potrebna neprestana njega. U svemu tomu nastoje im  ponuditi najbolje što mogu. A to nisu samo skrb i njega, nego i osmijeh, dodir po ruci ili licu, što posebno puno znači onima koje nitko ne posjećuje. Htjeli ono to ili ne, svi funkcioniraju kao jedna velika obitelj, jer se sve vrti oko stanara, kuhanja ručka, njege, pospremanja, svega onoga što stvara osjećaj vlastita doma.

“Ostala sam sama, takav je život…”

Ovdje svoju mirovinu provode i Nedjeljko (90) i Anica (93). Dok on ima dvije kćeri koje žive u blizini, zbog čega se često vide, Anica ima samo daljnju rodbinu.

“Ne znam je li mi teško jer sam svjesna da tako mora biti. Ali, budem malo nervozna pa mi dođe da odem iz te kože nekamo. A kuda? Nemate kud… Ostala sam sama. Takav je život, sudbina” – priča 93-godišnja Anica koju um još uvijek savršeno služi, no tijelo već pomalo otkazuje poslušnost.

Nedjeljku je pak najteže gledati stare žene među kojima nema ni razgovora ni smijeha, kao da samo čekaju da umru.

“Teško mi je kad pomislim da je netko radio cijeli život, posvetio se obitelji, i onda završi ovako. Demencija je najveći problem, kad čovjek ne zna niti gdje je ni tko je” – rekla je glavna njegovateljica Nataša Poslon koja s kolegicama svaki dan brine o oko 80 štićenika.

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap