KOMENTAR Unuci nam idu u škole bez WC papira, a nastavnici se bore za – veće plaće

Jasmina Grgurić Zanze
15. studenoga 2019.
Kolumne
A- A+

Tko će zaštiti naše unuke od žbuke koje otpada u učionici, od troškova na račun roditelja na minimalcu jer država nema za dovoljno rola toaletnog papir u školama? Prosvjetari ne štrajkaju za djecu i bolje uvjete, protiv nasilja, oni štrajkaju sami za sebe jer, kako kažu, bolje mobitele od njih imaju čak i bake. Možda zato što se i bake putem pametnih uređaja više od njih informiraju o realnom svijetu u kojem žive…

Ilustracija: Unspash

Nastavnica Natalija i danas je došla u školu kako bi učenike podučavala zemljopisu. Kartu svijeta mogla bi im pokazivati na zidu s kojeg u obliku kontinenata otpadaju komadi žbuke. Krov zgrade, do koje vodi cesta prepuna blatnjavih rupa, nije saniran. Peko poplavljenog igrališta do treće klupe uz prozor u učionicu stiže Luka, noseći rolu toaletnog papira, pribor za tehnički, tempere…

Štrajka za veću plaću, a ne zna poslati ni e-mail

Sve ono za što državna škola nema novca mora kupiti Lukin tata. Mama je nezaposlena otkako je obližnja tvornica otišla u stečaj. Luka ima i brata od kojega je naslijedio stari ruksak, a ima i baku koja mu je od malene mirovine osigurala šlape za školu i tenisice za tjelesni. Ponosna je na njega jer ima same petice. Ima i dostojanstvo, jer ga ne traži u odobravanju šake imućnih vršnjaka koji ga zadirkuju zbog odjeće s potpisom trgovačkog lanca.

"Štrajkaju profesori, zašto ne bismo i mi prosvjedovali za veće mirovine?"

Zna pravopis i matematiku, a kod kuće je i maher za informatiku. Njegova nastavnica ne zna poslati e-mail, jer nikada nije smatrala da je to nešto što bi trebala znati. Nastavničina plaća s dodacima veća je od cijelog prihoda Lukine četveročlane obitelji koja si dva topla školska obroka za sinove ne može priuštiti. Nastavnica Natalija štrajka za dostojanstvo jer, ne znajući poslati e-mail iz oronule školske zgrade bez toalet papira sa samo dva ispravna računala, želi imati plaću od 8.000 kuna.

Nakon što je diplomirala krajem 80-ih, zaposlila se i posljednja tri desetljeća nije išla na dodatne edukacije. Nije usavršavala strane jezike, a najveći izazov u karijeri bili su joj e-dnevnici i pametne ploče. Natalija educira i odgaja naše unuke, ali njoj dodatno obrazovanje i informatička pismenost nisu potrebni. Njezin kolega s učenicima radi na solarnim panelima s kojima idu na natjecanja. Za istu plaću.

Teško im padaju i toliko “omraženi” ljetni praznici

Djeca poput Luke posljednjih mjesec dana često ostaju kod kuće, jer su škole u štrajku. Za one mlađe aktivirani su baka servisi, jer bakama nije teško, a i više vremena provode za svojim unucima. Dok priprema sarmu za cijelu obitelj, baka s mirovinom od 2.000 kuna za koju je radila 35 godina razmišlja o nezadovoljstvu nastavnika. Žao joj je što im nije lako, što su i djeca i roditelji prema ovom časnom zanimanju izgubila poštovanje. Profesore se ne poštuje kao u njezino vrijeme. Ali opet, ni oni nisu onakav autoritet kao nekada, riznice znanja i odgojnih metoda.

Baka je čula da profesor povijesti Martin na nastavu dolazi blago nacvrcan pa djeci kaže da otvore udžbenik i naglas sami čitaju lekcije. Za takav način predavanja sigurno mora utrošiti sate i sate priprema i planiranja. Teško mu padaju i ljetni praznici kada u svojoj vikendici dva mjeseca neprekidno uživa u domaćem babiću iz šibenskog zaleđa. Njegova je škola danas u štrajku pa se i on nada povišici.

Nasilje se lakše podnosi uz veću plaću

Profesor  Đuro bio je žrtva maltretiranja od strane učenika kojemu je dao jedinicu pa ga je ovaj poslao u rodni kraj i onako stasit od teretane krenuo prema njemu mašući mišićima. Nedvojbeno, ugrozio je time profi Đuri i autoritet i dostojanstvo. Ipak, Đuro radije prosvjeduje tražeći da se javni novac, umjesto u uvođenje mehanizama zaštite profesora od verbalnog i fizičkog nasilja učenika i roditelja, utroši na veće plaće. Jer, teror je ipak lakše trpjeti sa 1.000 kuna više u novčaniku. Onda možemo malo i zažmiriti na leteće gumice, odvaljena vrata i hormonalne frekvencije. Lani se nije pridružio prosvjedu nastavnika “Za sigurnu školu” održanom na Trgu bana Jelačića jer je bilo hladno.

Da se vratimo na onog koji pod odmorom voli malo zaviriti u čašicu obližnjeg kafića. Nije on, da se mi razumijemo, pijanac. Uostalom, zašto bi podlijegao nekakvim besmislenim pravilima čije provođenje ionako nitko ne kontrolira? Jedna travarica ne može škoditi, a trezvenost mu nije toliko ni potrebna da bi ocijenio za sat povijesti potpuno nebitne čitalačke sposobnosti svojih učenika. Svega je toga povjesničar Martin svjestan, a svjestan je i te kako da je njegovo radno mjesto nekonkurentno. Sve i da ima nekih nadobudnih pretendenata, on otkaz dobiti neće, makar od prvog do zadnjeg sata predavao na način da lekcije iz knjige čitaju djeca, a on za to vrijeme razmišlja o Rimljanki kako mu nosi vrč vina.

Nitko nije nezamjenjiv. Nitko osim profesora.

Karikirana je to slika ljudi koji obrazuju i odgajaju našu djecu i unuke. Škola je po svojoj definiciji odgojno-obrazovna ustanova, što je automatski poziv nastavnicima na neprestanu edukaciju kako bi jedan od najodgovornijih društvenih poslova mogli raditi najbolje što mogu. Te obaveze, za koju su plaćeni novcem poreznih obveznika, nisu lišeni ni posljednjih više od mjesec dana koliko su u štrajku. Pa opet, rijetki se educiraju, jer je većina debelo svjesna da je nezamjenjiva i da će sa svog radnog mjesta otići u penziju radila po pravilima struke ili po svom.

Upoznajte Božicu, inspirativnu učiteljicu koja je u mirovinu otišla sa 47 godina radnog staža!

Osnove ekonomije kažu da loš radnik mora moći biti zamijenjen boljim, što bi ga prirodno onda trebalo natjerati da se i sam neprestano razvija. Pravilo je to koje u privatnom sektoru vrijedi od pamtivijeka i radnici jako dobro znaju značenje one da „nitko nije nezamjenjiv“. Nitko, osim profesora. On može ići na seminare i pripremati se za svaki sat, a može na njega dolaziti i pijan. Sasvim je svejedno, jer plaća je ista, status je isti, a odgoj i obrazovanje prepušteni su njegovom osobnom  nahođenju i volji.

Tko će onda zaštiti naše unuke od žbuke koje otpada u učionici, od troškova na račun roditelja na minimalcu jer država nema za (wc) papir u školama? Prosvjetari sigurno ne, jer oni ne štrajkaju za djecu i bolje uvjete, protiv nasilja, oni štrajkaju sami za sebe jer, kako kažu, bolje mobitele od njih imaju čak i bake. Možda zato što se i bake više informiraju o realnom svijetu u kojem žive.

________________________________________________

*Komentar je stav autora

Copy link
Powered by Social Snap