Hrvatska mirovina i mirovine

Prvih četiristo dana upravljanja Vlade Kukuriku koalicije mnogo je otvorenih pitanja glede (ne)održivog sustava državne mirovine. Iako je tema hrvatska mirovina i ostvarivanje prava na pristojne mirovine u Hrvatskoj već neko vrijeme u znaku promjena radnog zakonodavstva u smislu produljenja radnog vijeka i kasnijeg umirovljenja čini se kako bi učinci tih promjena na buduće mirovine mogli biti u najmanju ruku - dvojbeni.

Mirovina iz tzv. sustava međugeneracijske solidarnosti - hrvatska državna mirovina - je odlično zamišljena u teoriji oslanjajući se na aktivne radnike koji plaćaju doprinose za isplatu mirovine umirovljenicima. To je bila i u praksi vrlo dobra ideja osiguranja pristojne mirovine, ali - prije više od 100 godina! Tada - kod uvođenja ovakvog sustava mirovina kakav imamo u osnovi i danas - je odnos aktivnih radnika i umirovljenika bio blizu 4:1 dok se općenito minimalno održivim smatra 3:1. Danas je taj odnos u Hrvatskoj približno 1,2:1, a približava se i katastrofalnom omjeru 1:1 odnosno skoro je jednak broj umirovljenika koji primaju mirovinu i radnika koji uplaćuju doprinose za te mirovine.

Takav mirovinski sustav je naravno neodrživ jer da bi dugoročno funkcionirao, treba biti barem tri puta više zaposlenih radnika u odnosu na broj umirovljenika. Inače - ništa od mirovina. Stvari u budućnosti sigurno neće postati bolje za mirovinu. Pa tako ni isplata mirovina i mirovine iz sustava generacijske solidarnosti. Ipak, za većinu ljudi financijski ugodna mirovina je pitanje pravovremenog izbora, svatko će izdvajati prema svojim mogućnostima. Dakle, i pored državne mirovine - kakva god bila, pa makar i povlaštena - valja misliti i na planiranje prihoda koje donosi pravovremeno isplanirana privatna mirovina.

Ako se produlji radni vijek, možemo očekivati samo još više starijih ljudi na burzi rada i još više prijevremenih umirovljenika koji su od dva zla izabrali manje - mirovinu. Umjesto da se postigne da ljudi što dulje izdržavaju sami sebe, odnosno da što kasnije idu u mirovinu moglo bi se lako dogoditi da samo životni uvjeti starijih osoba budu gori nego ikad, da većina mora pred kraj života biti na burzi ili u prijevremenoj mirovini primati znatno niže mirovine.

Hrvatska statistika pokazuje kako je očekivana životna dob muškaraca tek 72 godine, pa ako u punu starosnu mirovinu ne mogu prije 67. ili 68. godine, pa čak i prije 65. godine - u mirovini će prosječni hrvatski muškarac biti vrlo kratko, tek nekoliko godina. Slično je i kad su u pitanju privatne mirovine u EU. Starenje svjetskog stanovništva postaje problem ne samo razvijenih, već i država u razvoju. No, nije bilo tako oduvijek: još u pedesetima prosječan životni vijek ljudi na Zemlji je bio svega 48 godina, poglavito zbog veće smrtnosti u Aziji i Africi. Napretkom medicine koja je uglavnom iskorijenila bolesti koje su povećavale smrtnost novorođenčadi već u osamdesetima prosječna dužina života stanovnika naše planete povećala se na 60 godina, a prema nekim istraživanjima danas je prosječni životni vijek na svjetskoj razini oko 70 godina. Uzevši u obzir samo razvijene zemlje, prosječni životni vijek je oko 80 godina.

Statistika HZMO u siječnju (podaci za prosinac 2012.) pokazuje očekivano loše brojke: na svakih 100 zaposlenih koji plaćaju doprinose za svoju mirovinu tu su 84 umirovljenika koji primaju mirovine. Uplate doprinosa koje uplaćuju osiguranici nisu dovoljne za isplatu mirovina koje primaju korisnici mirovina pa tu uskače državni proračun (sa preko 40% iznosa potrebnog za isplatu mirovina jer uplaćeni doprinosi i imovina u mirovinskom fondu nisu dovoljni), radi se o točno 1.432.740 osiguranika i 1.217.837 korisnika mirovine. Broj korisnika mirovina je tek za petinu manji od broja osiguranika odnosno omjer osiguranika i korisnika državnih mirovina je 1,19. Slično je u ostatku bivše države po pitanju penzija i pokojnine.

U predizborno vrijeme često se moglo čuti i pročitati komentare građana koji pozivaju političare da prožive jedan mjesec sa njihovim prosječnim plaćama i mirovinama. Zamislite da jedan mjesec primite svoju plaću, a sljedeći tek polovinu tog iznosa: hoće li vam to biti dovoljno? Rijetkima hoće, a svi ostali su se trebali na vrijeme pobrinuti za vlastitu privatnu mirovinu ili dodatnu mjesečnu mirovinsku rentu koju isplaćuje privatna mirovina. Ako je danas prosječna mirovina 40% plaće, a političari predizborno obećaju 10% povišice mirovina, to znači da će prosječna mirovina biti 44% prosječne plaće. Hoćete li se osjećati bitno bolje sa 44% prosječne plaće umjesto 40% kao mirovine? Očito je kako privatna mirovina nije luksuz nego potreba. Ako ne može pomoći sadašnjim umirovljenicima i onima koji će to uskoro postati, sigurno može poboljšati situaciju za buduće umirovljenike - ako učine nešto za sebe i na vrijeme.