Hrvatska mirovina i mirovine

Nakon prvih stotinu dana Vlade Kukuriku koalicije mnogo je pitanja glede (ne)održivog sustava državne mirovine. Iako je tema hrvatska mirovina i mirovine u Hrvatskoj već neko vrijeme u znaku promjena radnog zakonodavstva u smislu produljenja radnog vijeka i kasnijeg odlaska u mirovine izgleda kako bi učinci tih promjena na buduće mirovine mogli biti u najmanju ruku - dvojbeni.

Mirovina iz tzv. sustava generacijske solidarnosti - hrvatska državna mirovina - je odlično zamišljena u teoriji oslanjajući se na aktivne radnike koji plaćaju doprinose za mirovinu umirovljenika. To je bila i u praksi vrlo dobra ideja osiguranja mirovine, ali - prije više od 100 godina! Tada - kod uvođenja ovakvog sustava mirovina kakav imamo u osnovi i danas - je odnos aktivnih radnika i umirovljenika bio blizu 4:1. Danas je taj odnos približno 1,2:1, a približava se i katastrofalnom omjeru 1:1 odnosno skoro je jednak broj umirovljenika koji primaju mirovinu i radnika koji uplaćuju doprinose za te mirovine.

Takav mirovinski sustav je naravno neodrživ jer da bi dugoročno funkcionirao, treba biti barem tri puta više zaposlenih radnika u odnosu na broj umirovljenika. Inače - ništa od mirovina. Stvari u budućnosti sigurno neće postati bolje za mirovinu. Pa tako ni isplata mirovina i mirovine iz sustava generacijske solidarnosti. Ipak, za većinu ljudi financijski ugodna mirovina je pitanje pravovremenog izbora, svatko će izdvajati prema svojim mogućnostima. Dakle, i pored državne mirovine - kakva god bila, pa makar i povlaštena - valja misliti i na planiranje prihoda koje donosi pravovremeno isplanirana privatna mirovina.

Ako se produlji radni vijek, možemo očekivati samo još više starijih ljudi na burzi rada i još više prijevremenih umirovljenika koji su od dva zla izabrali manje - mirovinu. Umjesto da se postigne da ljudi što dulje izdržavaju sami sebe, odnosno da što kasnije idu u mirovinu moglo bi se lako dogoditi da samo životni uvjeti starijih osoba budu gori nego ikad, da većina mora pred kraj života biti na burzi ili u prijevremenoj mirovini primati znatno niže mirovine. Hrvatska statistika pokazuje kako je očekivana životna dob muškaraca tek 72 godine, pa ako u punu starosnu mirovinu ne mogu prije 67. ili 68. godine, pa čak i prije 65. godine - u mirovini će prosječni hrvatski muškarac biti vrlo kratko, tek nekoliko godina. Slično je i kad su u pitanju privatne mirovine u EU.

Statistika HZMO u ožujku (podaci za veljaču 2012.) pokazuje očekivano loše brojke: na svakih 100 zaposlenih koji plaćaju doprinose za svoju mirovinu tu su 84 umirovljenika koji primaju mirovine. Uplate doprinosa koje uplaćuju osiguranici nisu dovoljne za isplatu mirovina koje primaju korisnici mirovina pa tu uskače državni proračun, radi se o točno 1.450.081 osiguranika i 1.215.539 korisnika mirovine. Broj korisnika mirovina je tek za petinu manji od broja osiguranika odnosno omjer osiguranika i korisnika državnih mirovina je 1,19. Slično je u ostatku bivše države po pitanju penzija i pokojnine.

U predizborno vrijeme često se moglo čuti i pročitati komentare građana koji pozivaju političare da prožive jedan mjesec sa njihovim prosječnim plaćama i mirovinama. Zamislite da jedan mjesec primite svoju plaću, a sljedeći tek polovinu tog iznosa: hoće li vam to biti dovoljno? Rijetkima hoće, a svi ostali su se trebali na vrijeme pobrinuti za vlastitu privatnu mirovinu ili mjesečnu mirovinsku rentu koju isplaćuje privatna mirovina. Ako je danas prosječna mirovina 40% plaće, a političari predizborno obećaju 10% povišice mirovina, to znači da će prosječna mirovina biti 44% prosječne plaće. Hoćete li se osjećati bitno bolje sa 44% prosječne plaće umjesto 40% kao mirovine? Očito je kako privatna mirovina nije luksuz nego potreba.